Marica Kosor: 'Kornatska tragedija i slučaj Antonije Bilić najteža su mi iskustva u karijeri'ŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Šibenik  •   OBJAVA: 17.10.2020, 13:12h   •    

Umirovljena glasnogovornica šibenske policije

Marica Kosor: 'Kornatska tragedija i slučaj Antonije Bilić najteža su mi iskustva u karijeri'


  Marica Kosor (Foto: Mario Gregov/ŠibenikIN) Marica Kosor: 'Kornatska tragedija i slučaj Antonije Bilić najteža su mi iskustva u karijeri'
PIŠE N. Medić, I. Šimundić, P. Španja
OBJAVA 17.10.2020, 13:12h

Razgovor ugodni s nedavno umirovljenom glasnogovornicom Policijske uprave šibensko-kninske.

 

 

- Jeste se poudavale - pitala nas je Marica Kosor čim smo sjele s njom na kavu na šibenskoj rivi.

Zapravo, lakše se bilo udati nego dogovoriti intervju s glasnogovornicom Policijske uprave šibensko-kninske dok je još bila u službi. Koliko god su korektni, na trenutke gotovo i prijateljski odnosi naše redakcije i glasnogovornice znali biti, Marica Kosor godinama je bila tvrd orah. Sve se promijenilo s umirovljenjem, popustila je konačno. Iako, naš je plan bio da je posjetimo u njezinom vinogradu ili masliniku, tamo negdje od Drniša prema Oklaju. To nije baš išlo glatko, pa dobro, može i kafić na rivi.

- Vinograd je odrađen, imamo oko tri tisuće loza i još 150 maslina, sve to muž i ja radimo – počela je Marica Kosor o svojim umirovljeničkim danima. - Grožđe prodajemo, sad ćemo u mirovini naučiti kako se pravi vino, a ulje ide nama, obitelji, u Zagreb, nosimo i u Kanadu gdje je sin oženjen. Neka i oni imaju tamo. Muž mi je i lovac, ja nisam sklona tome, idem s njim samo radi rekreacije. Po selu imamo i neke obiteljske kuće koje smo počeli obnavljati. Moj unuk Niko kad dođe iz Kanade, onda ide kroz selo i pokazuje prstom 'my house, my house, my house'.

Dakle, posao vam uopće ne nedostaje?

- Zapravo, još ni nemam osjećaj da sam u mirovini, kao da sam na nekom godišnjem. Čak mi je ostala i navika da dođem kući i oko struka odmah stavljam torbicu s mobitelom, kemijskom i papirom. Ako slučajno neki novinar nazove… U policiji sam od 1993., tada sam počela raditi u Prvoj policijskoj postaji u Šibeniku, a do rata sam živjela u Drnišu. Počela sam kao inspektorica, a zapravo sam diplomirana pravnica. Tu sam stekla najviše prijatelja i najviše iskustva, u lijepom su mi sjećanju te godine. Nakon toga sam išla u krim-policiju, a 2007. sam postala glasnogovornica.

Tada ste teren zamijenili uredom…

- Teren je dobar zbog rada s kolegama, dinamičan je, a ja sam takav tip da volim zbivanja, društvo i kolege. Ali i rad glasnogovornice je timski rad u kojem sudjeluju i policajci na terenu, i ja i načelnik. Bez njih nemaš potpunu informaciju pa je nemoguće za glasnogovornicu da je izolirana od tima.

(Foto: Mario Gregov/ŠibenikIN)

Je li bilo opasnih situacija u svim tim godinama? Nije nitko uperio pištolj u vas?

- Ne, ničeg takvog nije bilo. Pa ipak smo mi policajci, ne može se tek tako uperiti pištolj u policajca…

A vi, jeste li koji put izvadili pištolj iz pojasa?

- Jedino na vježbama gađanja i na natjecanjima, a inače nije bilo potrebe. Gledajte, sve ovisi o vašem ponašanju prema ljudima. Ako vi čovjeku, bez obzira na to kakav je čin počinio, pristupite ljudski, s razumijevanjem, on će reagirati primjereno. Nema potrebe ići silom nego pokazati empatiju. Postoje pravila po kojima policija postupa i prioritet svim policajcima i policajkama treba biti prvo čovjek pa onda policajac. Uvijek treba gledati očima čovjeka koji je s druge strane zakona i onda nikad nećeš pogriješiti. Ipak, nekad nema drugog izbora osim upotrijebiti silu, ali i to je definirano propisima.

Dobro gađate?

- Da. Možda jer sam seosko dite pa je tamo bilo svega i svačega, s praćkama sam vježbala…

Bilo je svega i svačega, ali sigurno nije bilo droge, s kojom ste se susreli kada ste se bavili maloljetničkom delinkvencijom…

- Jednom sam rekla kolegi: 'Vjeko, pa ja ne znam što ima u tim drogama, kvragu a da mi to probamo'. A on mi je rekao: 'Mare, bolje ti je ne probaj'.

Koji vam je najteži događaj iz karijere glasnogovornice?

- Kornatska tragedija. Taman sam tada počela raditi, ali to je bilo strašno svima bez obzira na iskustvo. Telefon nije prestajao zvoniti, ljudi su zvali i pitali 'je li moj živ', obitelj zove, prijatelji zovu, a nije u redu da od mene doznaju da im je nastradao brat, sin, otac… Nisam imala velikog iskustva tada, s tim da je sam taj događaj bio toliko tragičan da se dojmio svakog čovjeka, a i policajci su na kraju samo ljudi. Strašan je bio i slučaj nestale Antonije Bilić, nemoguće je bilo tada isključiti emocije.

(Foto: Mario Gregov/ŠibenikIN)

Je li vam ikada došlo da date otkaz i da se na miru bavite maslinama?

- Ne, nikada. Ali bilo je stresa dok sam radila u krim-policiji na kaznenim djelima seksualne naravi. To je bilo jako teško, a naročito ako bila uključena i djeca. Stalno sam se pitala 'je li i ovo moguće', a kad je uvedeno kazneno djelo rodoskvrnuća, u jednom sam trenutku rekla 'pa zašto su ovo uveli, zar je moguće da roditelj može tako nauditi djetetu', međutim bilo je situacija i predmeta koji su me se strašno dotakli.

Jeste li uspjeli naučiti odvojiti posao od privatnog života?

- Ne, ne možete to odvojiti, uvijek gledate policijskim očima pa čak i na ponašanje svoje djece. Uvijek se nastojite ponašati kako propisuje pravilo službe, jednom policajac uvijek policajac.

Jesu vam zezali djecu, mama i tata oboje u policiji i takve stvari?

- Pa zapravo i ne, koliko ja znam… Ali sinu bih uvijek rekla kad bi izlazio vani da je ćaća sigurno dežuran i da ne pije, a on bi rekao 'šta, cure će votku a ja sok, kako ne'. Ne mogu reći da naš posao nije utjecao na njih, jer vjerojatno je. I muž i ja smo bili u policiji i donosili posao kući i eto, nije im se svidjelo, a ni ja nisam bila stava da bi oni trebali završiti u policiji. Ustvari, ni ja nikad ja nisam mislila u životu da ću završiti u policiji. Naginjala sam biti odvjetnica, ali jednom kad sam ušla u policiju, navikla sam se na to i bilo kakva promjena nije dolazila u obzir. Jako sam se navikla na posao i zavoljela ga.

Sigurno se svih ovih godina skupilo i raznih anegdota…

- Ja uvijek govorim svojim kolegama da je najbitniji prvi pristup, da razumiješ čovjeka, pokažeš empatiju i onda te čovjek shvaća i doživljava. Kad je jugo obično ljudi zovu više, pogotovo ovi koji imaju nekih problema. Tako je jednom nazvala jedna žena i rekla mi 'molim vas pomozite, ja imam veliki problem. Meni lopov ulazi kroz ključanicu i krade mi hrenovke. Ja više ne znam što ću'. Ja sam joj rekla da sjedne, skuha sebi čaj, a policija će odmah doći ali da ih ona neće vidjeti jer inače bi ih vidio i lopov. Za dva dana gospođa me nazvala da mi zahvali što sam joj pomogla i ja sam se stvarno osjećala dobro jer sam joj pomogla. Uvijek sam kolegama govorila da policiju nitko ne zove da kaže 'dobar dan', već jer trebaju našu pomoć.

A je li vam itko ikada prijetio?

- Nije. Jedanput je jedan čovjek rekao da će podnijeti kaznenu prijavu protiv mene jer sam dala izjavu u kojoj sam otkrila nekakve podatke. Ja sam bila sigurna da nisam, ali isto mi nije bilo svejedno. Bio je ustrajan da će podnijeti prijavu na što sam ja rekla da ću podnijeti prijavu za lažno prijavljivanje, ali stvarno mi nije bilo svejedno. Vidjela sam se već tamo po sudu kako se opravdavam.

(Foto: Mario Gregov/ŠibenikIN)

S novinarima su vam, pak, iskustva puno bolja, s nama ste imali i više nego korektan odnos. No jeste li ikada izgubili živce u komunikaciji s medijima?

- Nikada! I nikad nisam novinare doživljavala kao nešto loše. Kolege bi nekad znali reći 'ajme ti tvoji novinari', a ja sam se uvijek vodila time da je i meni u interesu da moja informacija, točna i pravovremena, dođe do građana koje to interesira. Ja sam gospodarica informacija, ja određujem što ću dati, ali dat ću ono što mogu dati jer novinari su za mene korisni.

I baš vam nikad nije izletjela neka informacija koju niste smjeli otkriti?

- Ne. Nikada mi nije pobjeglo nešto što nije smjelo. Ako bih procijenila da mogu reći informaciju koja neće štetiti dotičnoj osobi, onda bih rekla. Nakon razgovora s novinarima obavezno bih pratila sve medije gdje je vijest objavljena. To sam radila radi sebe. Nikada nisam doživljavala novinare kao neke neprijatelje policije. Uvijek bi rekla svojima 'pa čovječe božji, čovjek ti prenosi informaciju, a ti ga tako doživljavaš'.

Evo za kraj jedno klasično pitanje - što biste poručili mladima koji planiraju raditi u policiji?

- Ja sam stava da policajci i policajke mogu biti ljudi koji imaju empatije prema drugim ljudima i razumijevanje za sve događaje. Policija nije ljude koji imaju kratak fitilj i koji brzo reagiraju. Ovo zanimanje mora se voljeti. Ako si došao jer nemaš izbora ili jer su ti roditelji tako rekli, to ne funkcionira. Ako ne daš sebe u taj posao, to ne može.

Eto, nismo se još udale, ali intervju s Maricom Kosor smo uspjele napraviti. Teži dio posla je iza nas...

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.