Kaže da Šibenik nikad ne bi napustio, a progovorio je i o tragediji koja mu je obilježila život - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Šibenik  •   OBJAVA: 06.08.2017, 19:52h   •    

Životna priča zlatnog izbornika

Kaže da Šibenik nikad ne bi napustio, a progovorio je i o tragediji koja mu je obilježila život


  Arhiva/ŠibenikIN Kaže da Šibenik nikad ne bi napustio, a progovorio je i o tragediji koja mu je obilježila život
PIŠE ŠibenikIN
OBJAVA 06.08.2017, 19:52h

Šibenski vaterpolski izbornik koji je nedavno doveo Hrvatsku do svjetskog zlata u velikom intervjuu za Jutarnji list otkrio je sve o početcima vaterpolske karijere i životu u rodnom Šibeniku kojega ga, kako kaže, nikad ne bi napustio.

 

- Da, i dalje se slavi, čestita, no moram istaknuti jedan detalj. U nedjelju sam, dan nakon finala, bio umoran, ostao sam spavati u Zagrebu, nisam imao snage voziti do Šibenika. Oko 3, 4 ujutro probudio sam se u punoj pripremi utakmice. Rekoh sebi, jesi li lud?! No, tako je to u sportu, zlato je prošla i svršena priča, aorist. Javnost očekuje da se ostane na vrhu. Onaj tko to ne razumije pa se previše opusti, taj neće napraviti ništa. Zato sam uzeo samo mali i kratki odmor nakon čega s Pericom Bukićem i Perom Kuterovcem idem u Beograd na juniorski SP. Tamo ima dosta mladih igrača koji su vrlo zanimljivi, radimo to za budućnost, a onda prelazimo na plan i program za sljedeće akcije A-reprezentacije - ispričao je Tucak za Jutarnji.

Tucak se osvrnuo i na početak karijere.

- Počeo sam igrati s osam godina. Nekoliko prijatelja iz razreda već je bilo unutra pa sam i ja rekao: “Tata, mama, i ja hoću igrati vaterpolo”. Oni su me podržali i otad se nisam maknuo iz bazena, zavolio sam taj sport i to okruženje. Svi kažu, a i ja ću neskromno, bio sam silno talentiran igrač. Bio sam član svih mlađih selekcija Jugoslavije i osvajač svih mogućih medalja na velikim natjecanjima. Sa samo 15 godina konkurirao sam za jaku momčad Solarisa, u kojoj sam i zaigrao u prvoj sedmorki sa 16 godina. U momčadi koja se do zadnjeg kola borila s moćnim Partizanom za titulu prvaka države. Nakon toga sam prešao u Crvenu zvezdu, zatim u Italiju, vratio se u Šibenik. Iako sam stvarno bio dobar, za reprezentaciju nisam puno dao. Dva su segmenta bila presudna. Od danas pokojnoga Duška Antunovića nisam 1991. dobio poziv za hrvatsku reprezentaciju, i to me je tada jako povrijedilo. Poslije smo to u jednom razgovoru u “kafani” i riješili. Rekao mi je otvoreno da me u mojim najboljim igračkim danima nije mogao zvati jer sam igrao u Crvenoj zvezdi! Da, bila su takva vremena. No, moram biti i realan, drugi je problem bio moj slobodni način života u kojem su prijatelji, “kafana”, druženje i sve u vezi s tim bili važni koliko i sport. Danas, s velikim vremenskim odmakom, bez problema mogu priznati da ni izbornik Tucak ne bi u reprezentaciju zvao igrača Tucka. Uvijek sam, pa i sada, volio taj drugi način života, izlaske, druženje, a to ne ide pod ruku sa sportskim načinom života. Ponavljam, tada mi je to bilo teško prihvatiti, ali sad sam to osvijestio. Po igračkoj kvaliteti zaslužio sam više, ali za to sam sam kriv - ispričao je Šibenčanin

Trenerski put

- Još dok sam aktivno igrao, silno sam želio biti trener. Već tada sam se počeo educirati, upisao sam školu. Dok sam igrao u Italiji, ljeti bih dolazio doma i trenirao niželigaške klubove. Trenirao sam dečke u Brodograditelju u Betini, pa u Filip Jakovu. Počeo sam odmah nakon završetka karijere. Uključio sam se kad je sagrađen bazen na Crnici i započeo projekt gradnje stabilnog prvoligaša. Prije toga bilo je teško, Solaris se privatizirao pa smo ostali bez bazena i igrali u Splitu. To su bili teški dani i godine, ali uskrsnuo nas je Perica Bukić, koji je tada bio u Saboru. I to se poklopilo, uvijek se puno toga mora poklopiti. Bio sam prvo pomoćnik u prvoj momčadi, paralelno sam vodio juniore i dokazivao se. Tada sam ja dobio povjerenje na mjestu prvog trenera Šibenika, počeli su sjajni rezultati, finale LEN kupa, godinu nakon toga i Liga prvaka, pobjede protiv Juga i Mladosti prvi put u povijesti. I tu se, nadam se, vidi da to nije zbog prijateljstva jer nisam preskakao razvojne faze kao neki. Paralelno sa Šibenikom vodio sam mlađe reprezentacije, s juniorima sam bio prvak svijeta. Nakon toga je došao poziv Jadrana iz Herceg Novog i kao kruna svega reprezentacija - prisjeća se izbornik.

Kako prolazi Tuckov dan, onaj rijetki slobodni dan bez vaterpola.

- Jutarnja kavica, novine, prijatelji, plivanje, fitness. Dan počinje u Giru, na mjestu s najboljom kavom na svijetu. Puno se dajem u teretani, na bazenu, to mi pomaže u uspostavljanju unutarnjeg mira. Slijede ručak, popodnevna šetnja, zatim pregledavanje mailova u vezi s poslom. Nikad to nisam krio, niti ću kriti, volim zaigrati na karte, naravno trešete i briškulu. Ništa posebno, davno, davno prije imao sam i prošao sam jednu ružnu lekciju s pokerom i otad u kartanju nema ozbiljnosti. Kartam sa svojim društvom za klopu, za bocu vina.

Da, na prvu izgleda da je sve idealno u životu zlatnog izbornika, ali nije baš samo tako. Tucak pamti i doba ratnog Šibenika, hrvatski je branitelj.

- Istina je, i Spomenica stoji negdje doma, no to je toliko mizerno i malo da uopće ne volim spominjati i isticati. Moj je udio u cijeloj toj priči nemjerljiv s onim što su mnogi drugi dali.

Tucak je oštar u kritici, ali ne štedi ni sebe, čak ni onda kad mu novinar ne postavi neugodno pitanje. Sam otvara temu.

- Neka mi sude oni koji svašta pričaju i tračaju, no čista je istina da volim društvo, volim noć, volim “kafanu”. To je moj ispušni ventil i s tim nemam nekakvih problema, to sam ja. Volim ostati vani dugo u noć i ne biram muziku, slušam svu moguću. Vidim da sam za mnoge bećar i ljubitelj bećarca, ali nije baš tako. Nekad ću slušati Leonarda Cohena, nekad klape, ono što me u tom trenutku inspirira. Nakon povratka iz Budimpešte cijelo smo jutro u Giru slušali našeg Arsena Dedića, to je gušt koji se ne može platiti. Volim prije spavanja, ma kako kasno ili rano bilo, pogledati dobar film, to mi je gotovo pa ritual. Ni tu nemam svoj “rang”. “Kum” je, recimo, prvi izbor, ali toliko je toga dobrog snimljeno...

Ništa, baš ništa za Tucka nije tabu, pa ni osobna tragedija, jedna od onih koju samo izabrani prežive, ali i o njoj, očekivano, ne želi previše govoriti. Pogibija trogodišnje kćeri Tene 2005. trauma je koja se ne zaboravlja:

- To je isključivo moja priča, ne volim o tome govoriti. To je samo moja tragedija i tragedija moje supruge, naša zajednička. Zašto se to moralo dogoditi i zašto na tako bizaran način, na to nema odgovora. Bilo je to jedno najljepše i najdivnije, najpametnije dijete na svijetu. Samo oni koji su takvo što proživjeli, znaju o čemu pričam. Osjećao sam se kao da netko s mene kida živo meso. To je stanje takvog šoka u kojem čovjek ne razumije ništa, buđenja nakon toga su bolna, nešto su najbolnije što čovjek može doživjeti. Prošlo je dosta vremena, ali dandanas to ne mogu u potpunosti osvijestiti, zašto se to moralo dogoditi?!

Cijeli članak pročitajte ovdje.


  KLJUČNE RIJEČI:  Ivica Tucak /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.