Jedrili smo do Palagruže na kojoj su gušterice domaće životinje, Vis je ‘Mamma mia’, a origano s Lastova je nevjerojatan - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Putovanja  •   OBJAVA: 24.08.2019, 20:54h   •    

Fotoreportaža Valeria Baranovića

Jedrili smo do Palagruže na kojoj su gušterice domaće životinje, Vis je ‘Mamma mia’, a origano s Lastova je nevjerojatan


  V.B./M.S./ŠibenikIN Jedrili smo do Palagruže na kojoj su gušterice domaće životinje, Vis je ‘Mamma mia’, a origano s Lastova je nevjerojatan
PIŠE Valerio Baranović
OBJAVA 24.08.2019, 21:54h

Stara latinska poslovica kaže 'Navigare necesse est, vivere non est necesse' ili 'Ploviti se mora, živjeti se ne mora'. Može to zvučati glupo svima koji se nisu otisnuli na pučinu, barem na par dana, pogotovo ako je riječ o jedrilici i obilasku dalmatinskih otoka. U pet dana jedrili smo do Visa, Lastova, Biševa i Svetog Andrije te istražili zašto je nautički jedan od najrazvijenijih selektivnih oblika turizma u Hrvatskoj. Plovili smo i do Palagruže, najudaljenijeg hrvatskog otoka na kojemu vladaju ekstremni uvjeti Mediterana, valovi i vjetar mogu danima izolirati tek rijetke posjetitelje koji se mogu skriti u svjetioniku na 92 metra nadmorske visine.

 

Rezime tih pet dana su preplovljene 254 nautičke milje, oko osam sati dnevno plovidbe i jedrenja, ovisno kako su nam vremenski uvjeti dopuštali, a povremeno su bili takvi da je i skiper Boris, inače adrenalin junkie, uzbuđeno vikao ‘gle koji savršeni val’, dok je za to vrijeme dio posade prilično neiskusnih mornara zurio u horizont kako bi spriječili mučninu. Većinom neuspješno!

Maya III, 14-metarska jedrilica bio je naš dom, a dvorište nam je bilo Jadransko more. Krenuli smo iz NCP Charter marine u Mandalini u ponedjeljak. Prva postaja je Komiža, koju smo posjetili i prošle godine pa smo iskoristili priliku za noćnu šetnju prije spavanja, a sve zanimljivosti o tom otočnom mjestu možete pročitati u prošlogodišnjoj reportaži ili pogledati u vlogu u nastavku!

Spavali nismo puno jer ne postoji bolja noć za plovidbu od Suza svetog Lovre, pljuska meteora ili, najtočnije rečeno, Perzeida, nazvanih po sazviježđu Perzeja u kojemu se nalazi njihov radijant iz kojega se čini kao da se širi roj meteora.

Gradski život nas prisili da zaboravimo na svijet bez svjetlosnog zagađenja, a noćno jedrenje od Komiže do Palagruže prisili vas da se zapitate koliko smo zapravo mali. U mrklom mraku vide se samo siluete udaljenih otoka, a horizont iscrtava mjesečev odsjaj koji treperi na moru. Prepušteni dominantnim silama prirode, ne preostaje ništa drugo nego leći i uživati u prizoru.

Ne znam kako se zove taj fenomen, ali jeste li ikad čuli da se mjesec na pučini, dok se približava horizontu i prelazi na drugu stranu planete, povećava, bar prividno, a krateri su vidljivi i golim okom? Zalazak mjeseca smo dočekali oko 3.40 ujutro, a od tog trenutka do izlaska sunca, nebeski fenomen bio je veličanstven. Napunio sam baterije za idući dan koji je bio rezerviran za posebno iskustvo koje doživi zaista mali broj ljudi.

Vojo, kapari i ekstremna mediteranska klima

Nisam znao da postoji nešto kao što su ekstremni mediteranski uvjeti, koji Palagružu, uz geografski položaj, čine jedinstvenim otokom do kojega nije jednostavno doći, ali kad je ugledate, postane vam jasno i zašto. Palagruža se nalazi nasred Jadranskog mora, 95 kilometara od najbližeg hrvatskog kopna, 52 od talijanskog. Ima tek jednu plažu kojoj se može pristupiti, Velo žalo, dok ostatak otoka čine nepristupačne strme padine. Jedino zelenilo koje se može vidjeti u ovo doba godine su grmovi kapara i divljih kupina koje smo jeli putem, a kasnije smo saznali da nismo bili ni približno oprezni koliko bi trebali s obzirom na činjenicu da ih obožavaju crne udovice od kojih su brojnije valjda samo gušterice. 

Nisu navikle na ljude pa ne bježe, znatiželjne su, baš kao i zrikavci koji skakuću na sve strane kad zakoračite, kazali su nam Vojo i Manuela, svjetioničar s dvadesetogodišnjom karijerom i njegova supruga čiji je tovar skončao baš zbog crne udovice.

Mjesec dana provode u rodnoj Korčuli, mjesec dana na Palagruži, a kažu nam kad su ‘doma’ da se jedva čekaju vratiti na svoj svjetionik. Imaju dva apartmana, hranu moraju ponijeti za cijeli mjesec, a do svjetionika koji se nalazi na 92 metra nadmorske visine dižu je žičarom jer je put od plaže do vrha vijugav, strm i bez mogućnosti skrivanja od sunca koje prži pa vegetacija usred ljeta izgleda kao da je jesen.

To su ti ekstremni mediteranski uvjeti. Biljke su se prilagodile pa gube lišće u proljeće, a ponovno listaju ujesen. Vojo i Manuela imaju skromni vrt u kojemu uzgajaju povrće, na otoku beru motar i kapare koje kisele, a nađe se, kažu nam, divlji poriluk i divlje zelje pa uvijek imaju posla. Mobilni signal gubi se već dok se Palagruža nazire u daljini pa iskoristite priliku i odmorite od tehnologije.

Kad te baka napije na vrhu brda

Od Palagruže do Lastova trebalo nam je oko 7 sati jedrenja. U Ubli smo stigli kasno navečer pa smo odlučili prenoćiti privezani za INA-u kako bi ujutro natankali gorivo. Srećom, upali smo u kafić pun lokalaca koji uživaju bez najezde turista, napunili baterije na laptopima i aparatima kako bi bili spremni istražiti otok koji je poseban po mnogočemu. Iduća postaja - Skrivena luka. 

Ulaz u tu zabačenu i skrivenu od vjetra uvalu pokazuje svjetionik Struga. Za razliku od Palagruže, Skrivena luka ‘nije vidjela Mediterana’. Osim par kamenih kuća koje izgledaju autentično, ostale su betonizirana šaka u oko, ali uvala je tako mirna da mi čak nije zasmetalo kao što je to inače slučaj. Mjesto Lastovo nalazi se u samoj sredini otoka, na brdu, a poznato je po tome što ima drugo najtamnije noćno nebo u Europi pa se mliječna staza vidi i golim okom, a kroz cijelo mjesto prolazi pješačka staza koja označava zanimljive povijesne fakte. Oduševit će vas dimnjaci!

Ipak, najzanimljiviji trenutak je bio slučajni posjet ‘Ćaćinim dvorima’ kući pokraj koje smo slučajno prošli na putu prema kuli na vrhu otoka. Kula je prilično razočaravajuća, ne može se ući unutra, a kamene zidove prekrila je žbuka.

Isplati se popeti samo zbog pogleda, ali i zato što se na putu nalazi kuća u kojoj jedna baka prodaje začine i rakije. Ne biste vjerovali da origano i ružmarin mogu imati takvu očaravajuću aromu, za koju je zaslužna lastovska mikroklima. Kupili smo sve s čim se može kuhati. 

Ako želite nešto naučiti na mojim ‘pogreškama’, ne morate probati, uz domaće vino, baš svaku rakiju koju baka radi jer su prilično jake, a treba se spustiti niz strmu šumsku stazu, po suncu!

Odlučili smo jesti nešto tradicionalno pa smo se uputili u potragu za konobom ‘Bačvarom’ koju su nam preporučili lokalci i nismo pogriješili. Vino je bilo fenomenalno, a pagar i škrpina bili su savršeno pečeni. Baš kao što smo došli, do Skrivene luke vratili smo se taxijem koji će vas za osmero ljudi koštati 140 kuna.

Duga ekspozicija, svjetionik i zvijezde

Na jedrilici je, osim mene, bio još jedan foto manijak pa smo se čim je pala noć uputili fotografirati svjetionik. Kroz šumu, a osim fotografske opreme, glavni adut su nam bile svjetiljke bez kojih bi se teško probili kroz krš koji treba proći da bi se s puta spustili na hridi. Teški promašaj. Svjetlo svjetionika je okrenuto samo prema otvorenom moru, pretpostavili smo da je razlog da ne smeta kućama i marini pa je naš prvotni plan propao. 

Priroda sama odlučuje, a odlučila je rastjerati oblake koji su prekrili puni mjesec. To je znak da nema šanse da fotografiramo mliječnu stazu, ali mjesečina je tako dobro osvijetlila more i lastovski krš da su nastale noćne fotografije koje su i nas ostavile bez riječi. (op.a. Koristili smo dugu ekspoziciju pa na fotografijama izgleda kao da je dan, ali vide se zvijezde.)

Mamma mia koja ‘kara’

Iako smo ga dosad izbjegavali jer nam je Komiža manje ‘zagađena’ masovnim turizmom, odlučili smo u grad Vis. E to je bilo dramatično i fenomenalno iskustvo jedrenja. Trebalo nam je gotovo 10 sati po snažnom vjetru i valovima koji su valjali jedrilicu, ali konačno smo ozbiljno jedrili.

Pokraj Visa smo prošli taman u zalazak, dočekali ga kod svjetionika Stončica, a ‘iza ugla’ doživjeli smo trenutak kad sunce upada u more. Nezaboravno.

Privezali smo se na bovu, slabi od teške gladi jer je bilo nemoguće kuhati po velikim valovima pa smo, svjesni da upadamo u ‘turisty trap’ sjeli u restoran znakovitog imena ‘Mama Mia 2’. Restoran je teška riječ za ovaj objekt koji je na pola pekarnica, a pola restoran. Na svjetlećem natpisu ne rade svjetla na prva dva slova pa bliješti znakoviti natpis (pe)KARA. 

Tipičan primjer lošeg ugostiteljstva jasan je iz prvog pogleda na jelovnik u kojemu kao prilog stoji Julienne povrće. Julienne je tehnika rezanja, a na pitanje konobaru na koji način je spremljeno, spremno odgovara ‘pa isjeckano je i poprženo’. Iako je meso bilo korektno, pizza brašnasta, a lignje plastične, sami smo krivi.

S pozitivne strane, u restoranu smo kupili kruh za jutarnji doručak i krenuli na spavanje. 

Jutro je, kao uvijek, rezervirano za šetnju i kavu, uz puno manje turista nego ih ima navečer, a pokušali smo pronaći i ministra Marića za kojega smo na portalima vidjeli da je na istom mjestu. Vikali smo ministre, Zdravko, Mariću, ministre, dok smo se gumenjakom vozili na rivu, ali nije se odazvao. Šteta, preporučili bismo mu ručak u ‘Mama Mia 2’ uz obećanje da je hrana fenomenalna. Baš takva su i njegova obećanja.

Crna piramida u zalazak

Krenuli smo put Šibenika uz planirani posjet otocima Biševu, Svetom Andriji i Brusniku. Pješčanu plažu u uvali Porat na Biševu nitko ne smije propustiti, za razliku od Modre i Medvjeđe špilje koje izgledaju kao Stradun u špici sezone. Kad ste već tamo, preporuka su lignje uz bajkovitu pješčanu plažu. Jednom kad ih probate...

Svetog Andriju i Brusnik dočekali smo u zalazak. Tako bajkovite prizore nisam nikad vidio, pa je najbolje da pogledate fotografije. U daljini smo vidjeli Jabuku. Vrijeme nas nije poslužilo, ali jesu teleobjektivi pa vam možemo dočarati kako ‘crna piramida’ izgleda u one tri minute kada sunce ‘upadne u more’ i baca predivno rozo svjetlo na oblake. Fascinantno.

Sve dok se vjetar nije okrenuo, a i mi s njim. Rutu smo promijenili u smjeru Šolte prije nego bura ojača pa smo plovili uz obalu. 

U marinu NCP Chartera smo stigli ujutro oko 5.30 i slijedio je najteži dio puta. Sići s jedrilice znajući da se opraštamo do iduće godine.

Zaključak? Zaključujem da nisu ludi brojni nautičari koji svako ljeto pohode naše otoke. Zasad su, većina njih, zadržali autentični mediteranski duh kojemu prijeti masovni turizam. U nadi da će se očuvati i da neće pokleknuti pred izazovima revnih turista koji čak u špilje ulaze motoriziranim plovilima, veselim se idućem ljetu i novoj plovidbi. Jer, kako smo rekli na početku, ploviti se mora!  

U nastavku pogledajte fotogaleriju koja bolje od gore napisanih riječi svjedoči o ljepoti jadranskih otoka! 

 

Fotoreportaža jedrenja do Visa, Palagruže, Lastova, Biševa... Valerio Baranović/Mićo Samardžija

POGLEDAJ CIJELU FOTOGALERIJU 153 fotografija

  KLJUČNE RIJEČI:  Fotoreportaža / Jedrilica / Vis / Komiža / Palagruža / Lastovo / Jabuka / Biševo /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.