FOTO Gogina potraga za savršenim rebatinkama u gradu gdje ulice čiste žene u štiklama - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 18.11.2014, 17:52h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Gogina potraga za savršenim rebatinkama u gradu gdje ulice čiste žene u štiklama


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 18.11.2014, 17:49h

U cijeloj Kini sam primijetio da je kolektivna ekološka osviještenost vrlo niska, ili da se točnije izrazim – nepostojeća, no već sam navikao na zemlje u kojima je osviještenost još i niža od nepostojeće i prkosi zakonima prirode. Ali nikako se nisam mogao naviknuti na činjenicu da Kinezi piju vrelu vodu, ne toplu, već vrelu! Čak i u vrućim danima je stavljaju u termosice da ostane vrela te se onda svako malo njome 'osvježe'.

 

 

 

Stigavši u Zhengzhou nakon cjelonoćne vožnje nisam se namjeravao dugo zadržavati, no želio sam obaviti dvije stvari u tom 9-milijunskom 'gradiću'. Naime, želio sam pronaći internet café jer se već prilično dugo nisam kući javio, a i moje rebatinke su nakon ispenjanih planina, maratonskih pješačenja, vožnje u (i na) svim mogućim transportnim sredstvima i naročito posljednjeg trekinga pretrpjele štetu kao Staljingrad 43' te sam morao kupiti nove jer sam već primijetio da su Kinezi počeli manje gledati u moju izvanzemaljsku glavu, a više u moj sad već pomalo i vidljivi skrotum. Poslije sat vremena lutanja, naišao sam na prodavača robe na ulici. Ugledao sam više vrsta rebatinki te sam odabrao jedne koje mi se koliko-toliko sviđaju.

Već se mnoštvo svijeta skupilo promatrajući neobičan događaj gdje čudni stranac(koji rijetko zalazi u ovaj grad gdje se i nema bogzna što vidjeti) kupuje hlače na ulici. Kad sam želio isprobati nove hlače, jednostavno sam skinuo stare pred svima (srećom, imao sam čiste gaćice) i obukao nove što je izazvalo opće oduševljenje, skandiranje i gromoglasan pljesak svih prisutnih. Sad se tu skupilo već preko stotinu ljudi i, na svu sreću, hlače su mi dobro pristajale. Počelo je cjenkanje, no bio sam u ogromnoj prednosti jer je prodavač već bio duboko fasciniran mojom čudnom pojavom i imao sam osjećaj da bi mi ih dao i besplatno. S početnih 60 yena sam spustio na 25(nešto manje od 25kn), a mogao sam još i puno više, no smatrao sam da je to realna cijena za Kinu te sam toliko i platio. Uz još jedan pljesak i sveopću radost, predao sam prodavaču svoje stare rebatinke, fotografirao se s najmanje sramežljivima te uz pozdrave i mahanja napustio svu razgaljenu svitu.

Nakon dužeg traganja, internet café nisam uspio pronaći, a nisam niti pomišljao na to da nekoga upitam gdje bih ga mogao pronaći jer bih se samo dobrano iživcirao, a odgovor ne bih dobio – kod kuće će se morati još malo brinuti i tresti, ali jebiga, kad nema – nema.

U cijeloj Kini sam primijetio da je kolektivna ekološka osviještenost vrlo niska, ili da se točnije izrazim – nepostojeća, no već sam navikao na zemlje u kojima je osviještenost još i niža od nepostojeće i prkosi zakonima prirode. Ali nikako se nisam mogao naviknuti na činjenicu da Kinezi piju vrelu vodu, ne toplu, već vrelu! Čak i u vrućim danima je stavljaju u termosice da ostane vrela te se onda svako malo njome „osvježe“. Tijekom čitavog svog boravka u Kini jednostavno nisam uspio dokučiti zašto to rade. Vjerojatno je ipak sve stvar odgoja, tradicije i naročito navike. Možda je njima čudno kako mi ljeti pijemo hladnu vodu ili pivo, mora da smo totalno popizdili.

Ukrcao sam se u autobus za Luoyang te nakon svega par sati stigao u jednu od četiri velike povijesne prijestolnice Kine.

Iako sam u grad stigao prije podne, već je bio mrak kada sam uspio pronaći hostel koji ima slobodan krevet( bio je neki od mnogobrojnih kineskih praznika). Kako ponovno nitko nije znao beknuti slovo ijednog drugog jezika, opet sam imao problem doći do informacije kako da posjetim dvije velike znamenitosti u relativnoj blizini grada – Šaolinski hram i Longmen špilje.

Tada sam iscrpljen, iscijeđen kao limun u limunadi, malaksao psihički i fizički napravio nešto što mi je oduvijek bilo odbojno i dosadno – uplatio sam agencijski izlet s vodičem za te dvije znamenitosti. Vodič je, naravno, govorio samo kineski, pa dok je on objašnjavao grupi kineskih turista značaj pojedinog hrama, pagode ili statue, ja sam ipak mogao lutati i uživati u znamenitostima samostalno.

Ono što sam znao o šaolinskome hramu ili samostanu jest da je to chan(zen) budistički hram koji je osnovan u 5. stoljeću te je zbog povezanosti s kineskim borilačkim vještinama, posebice kung fu-om, najpoznatiji Mahayana(jedna od dvije glavne postojeće grane današnjega budizma) budistički hram u zapadnom svijetu. 

Hram i njegova šuma pagoda uvršteni su prije par godina na UNESCO-v popis svjetske baštine. Samostan je mnogo puta rušen te ponovno građen, a naravno da je bio na meti i za vrijeme Kulturne revolucije kada su njegovi svećenici zatvoreni i kada su uništeni mnogobrojni starinski spisi.

U par sati sam pronjuškao čitavim područjem te pogledao fascinantni nastup svećenika koji su pokazivali svoje kung fu vještine.

Tada sam naišao na vodiča koji me, činilo se, već poduže tražio. Bez riječi sam pošao za njim te se ukrcao u minibus dok su me ostali turisti gledali s neodobravanjem.

'Pa šta sam ja zna kada se triba vratit? Ko vas jebe kad ste glupi i ne kužite da kad vam pokazujem na sat, da vas ne pitam da mi prodate jebeni sat nego da mi pokažete ili napišete brojkama kada krećemo dalje' – govoreći to u sebi, spokojno sam zakunjao dok je minibus vozio do 80-kilometara udaljenih Longmen špilja.

Špilje čine sustav od stotinjak tisuća figura Buda i njegovih učenika isklesanih u 1400 dubokih niša i špilja litica planina Xiangshan i Longmenshan (planine su razdvojene rijekom Yi) i jedne su od najznamenitijih djela budističke umjetnosti te se smatraju remek-djelima svjetskog značaja. Godine 2000. Longmen špilje su upisane na UNESCO-v popis kao 'izvanredna manifestacija ljudske umjetničke kreativnosti i usavršavanja izvorne umjetničke forme'.

Skulpture, stele i pagode nevjerojatne umjetničke finoće te dimenzija od najsitnijih do kolosalnih jednostavno su me oborile s nogu. Trčao sam preko mosta s jedne strane rijeke na drugu da vidim što više od ovog čuda koje se nalazilo preda mnom. Činilo mi se da je sve (s obzirom na starost) izvrsno sačuvano, a dodatnu uzvišenost cijelom dojmu pridodalo je i zalazeće sunce koje je bacalo svjetlost na kipove davajući im mističnu notu. Bio sam potpuno opijen izrazitom ljepotom te uopće nisam mario kada sam napokon pronašao minibus i opet ugledao sva ona namrgođena lica (ovog puta sam opet debelo kasnio, a čak sam i znao kada sam se trebao vratiti, no glumio sam glupog stranca koji ništa ne razumije te sam samo slegao ramenima). Da sam mogao, objasnio bi im da sam pijan kao zemlja i da sam zato zakasnio, ali da je ovo pijanstvo puno jače, žešće i dublje od onog alkoholnog i ako teško alkoholno pijanstvo uskraćuje memoriju, ovo pijanstvo memoriju zabetonira duboko u sjećanje za čitav život.

Već je bila duboka noć kad sam se vratio u hostel te sam se odlučio napokon dobro odmoriti, no čim sam legao u krevet i zakunjao, u polusnu sam čuo poznatu melodiju koju neki prodavač(tko zna čega) glasno pušta sa zvučnika na krovu svog kombija. Travanj je, a ponavljajuća melodija su 'Zvončići'. Pitam se da li prodavač uopće zna koja je to melodija(ne pitam se, već sam potpuno siguran da ne zna). Pridižući se iz kreveta već prilično iziritiran Zvončićima po 269-ti put, primijetim na sebi žarko crvene bokserice s likom djeda Mraza i ispisanim bijelim slovima „ho-ho-ho“. Koje li proklete ironije! Poslao sam sve te travanjske božićne 'čarolije' psu koji ima zadatak izvršiti penetraciju u milog mrtvog ženskog roditelja djeda Mraza (za one koji ne shvaćaju: „jeba mu pas milu mrtvu majku').

Obukao sam se te izašao na ulicu. Prošavši pored kombija u mislima sam prodavača još jednom poslao natrag u muški spolni organ te otišao do noćnog marketa koji je još uvijek vrvio svijetom iako je već bila prošla ponoć.

Kupio sam par piva po popularnoj cijeni od cirka dvije kune za bocu od 528ml (koja je to mjera??!) te sjeo u kut na jedini komadić uvjetno rečeno čiste površine promatrajući nebrojno mnoštvo koje je jelo raznorazne delicije nuđene na bezbrojnim štandovima te ostatke bacalo gdje god su stigli. Nedugo nakon mog dolaska, mnoštvo se drastično razrijedilo te se market počeo zatvarati.

Nakon zatvaranja promatram tužni prizor gdje beskućnici kupe ostatke hrane, razbacane posvuda, koje ima u izobilju.

No ono što mi je potpuno privuklo pozornost bila je prilično zgodna cura na vrlo visokim petama, sva uređena kao da ide u noćni provod, koja briše izrazito prljave stolove i kupi razbacane boce piva po podu. Prizor je nadrealističan, kao da je ispao iz Carrollovih priča – nešto kao da naše cure u petak navečer, sve tip top obučene, odlaze na pijacu prodavati blitvu, kukumare i poriluk te skupljati boce iz kontejnera za naknadu, sve to prije odlaska u noćni klub Inside.


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / odakle ti pare gogo / goran subašić / kina /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.