FOTOGALERIJA Što bih dao da mogu zaposliti Japanca u šibensku Čistoću ili gradsku upravu - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 01.08.2014, 10:33h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTOGALERIJA Što bih dao da mogu zaposliti Japanca u šibensku Čistoću ili gradsku upravu


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 01.08.2014, 10:24h

Veliki Gogo opet je s nama! Ovoga puta piše o svojim avanturama po Kyotu i Osaki, upoznavanju sladostrasnih Japanki i njihove kulture. Piše Gogo i o redu, radu i još malo rada koji je duboko ukorijenjen u japanskoj kulturu. Naime, Japanci godišnje uzmu samo deset dana godišnjeg kojeg rijetko iskoriste, a pita se Gogo kako bi bilo da jednog takvog unajmimo i dovedemo na primjer, u šibensku Čistoću, gradsku upravu, HEP ili neku drugu gradsku ili državnu firmu…

Iz bajkovite Nare smo se vratili u Kyoto i sukladno protokolu iz Kyota o klimatskim promjenama, tamo nas je dočekao snijeg. Još smo nekoliko dana potrošili na razgledavanje Kyota koji ima toliko toga za pokazati te smo se naposljetku zaputili u Osaku, posljednji grad koji ću posjetiti u Japanu.

Stigavši u Osaku, prvo sam krenuo pronaći svoje domaćine koji su me ljubazno primili preko couchsurfinga (internetska stranica za pronalazak besplatnog smještaja svugdje u svijetu -djeluje na bazi dobročinstva i nekoristoljubive pomoći drugima. Zbog ovog potonjeg, kod nas nije naročito popularna).

Jelena i Darko domaćini u Japanu

Držu sam ostavio u centru Osake, gdje je on pronašao smještaj u hotelu s krevetima-kapsulama (pretpostavljam da se u njemu osjećate kao da je netko navukao kondom preko vas), a ja sam se zaputio u potragu za svojim domaćinima. Jelena i Darko su otvorili vrata svog malenog japanskog stančića (japanski stanovi su većinom prilično maleni, a ako je vjerovati statistici, na žalost Japanaca, a pogotovo Japanki, nisu samo stanovi) u koji sam jedva ugurao svoj backpack te su me odmah napojili.Zanimljivo je da je Darko visok preko dva metra (u takvome stanu) i, kako tvrdi, jedini je srpski košarkaš u čitavome Japanu te igra za klub 'Nagasukoakaacaka haka baka kaka' – možda nisam baš pogodio točan naziv, ali vjerujem da sam blizu.

Sutradan ujutro sam se našao s Držom za blic razgledavanje Osake koja ima tek nekoliko meni zanimljivih atrakcija. Najpoznatija i najljepša je zasigurno dvorac Osaka. Izgrađen je na kamenim temeljima okružen s nekoliko vodenih jaraka, a igrao je jednu od ključnih uloga tijekom ujedinjena Japana u 16. stoljeću. S vrha impozantnog dvorca, čija je unutrašnjost uređena poput muzeja, pogled puca na čitavu Osaku, ali još atraktivniji pogled puca sa 173 metra visokog Umeda nebodera na suprotnoj strani grada koji se zapravo sastoji od dva nebodera međusobno povezana na vrhu 'promatračnicom plovećih vrtova'.

Ča je život nego fantažija odnosno rad?

Tu smo sreli Osačanku (kako se točno kaže? Možda Osakaćenka ) s kojom smo malo popričali o radnim navikama Japanaca. Dakle, poslovnim Japancima je radno vrijeme najčešće od ranog jutra do 17 sati, ali budući da njihovi šefovi većinom ostaju u firmama sve do kasnih večernjih sati, oni slijede njihov primjer.

Japanci imaju godišnji odmor od svega deset dana, ali više od 90 posto Japanaca svoj godišnji ne iskoristi jer 'ča je život vengo fantažija'. Rad, rad i još malo predanog rada – to je prosječni Japanac. Eh što bih dao da mogu jednog zaposliti u upravu Čistoće, Vodovoda, gradsku upravu, HEP, Lučku kapetaniju ili neku drugu državnu ili gradsku firmu – mislim da bi ga zaposlenici navedenih firmi do kraja prvog radnog dana zatukli na smrt.

Budući da sam već istu večer imao let iz Osake za Koreju, točnije Seoul, skupa s Držom vratio sam se kod svojih domaćina koji su nas obojicu pozvali na oproštajni ručak. Taj dan sam se rastajao od Jelene i Darka, od Držislava i od Japana te nastavljao svoju avanturu samostalno, onako kako to najčešće i radim.

Za ručkom nam se pridružila i simpatična Japanka (info za muškarce – je, zgodna je) te u ugodnom srpsko-hrvatsko-japanskom društvu jednostavno nisam razmišljao o vremenu, to jest, možda i jesam, ali su me nekako boljele genitalije za let i Koreju...Eh kako je ta bol par sati kasnije prešla s genitalija u srce. Metrou koji je vozio do aerodroma Kansai trebalo je više od 75 minuta da stigne do odredišta, dok sam ja mislio da mu ne treba više od 20.

Japanska 'prokletnica' ne da na let

Stigavši tek 15 minuta prije leta (check in desk zatvara jedan sat prije), molio sam službenicu, kumio, šarmirao, očajavao, tražio od zaštitara pištolj za suicid, pokušao podmićivati (što je u Japanu istovjetno pokušaju silovanja stogodišnje starice XXL straponom), čak sam pokušao pustiti i suzu, ali prokletnica jednostavno nije željela krenuti pa sam, vidjevši da avion polijeće bez mentalno nestabilne osobe u njemu, prasnuo u histeričan smijeh.

Shvativši da više ništa ne mogu učiniti, odjednom sam se sasvim smirio, ispričao se službenici koja je tada počela i lagano koketirati sa mnom (vjerojatno nikad nije doživjela takvu provalu emocija od uvijek zen-stabilnih Japanaca, pa ju je to zaintrigiralo) te smo zajedno sagledali preostale mi opcije.

Avantura se nastavlja u Seoulu

Kako sam let koji sam propustio platio svega 53 eura, opcije koje je nudila bile su mi sasvim neprihvatljive (sutrašnji letovi su redom bili preko 350 eura). Razočarano sam se vratio u metro, dodatnih se 75 minuta švercao u metrou i pozvonio na vrata svojim bivšim (ali i budućim) domaćinima moleći svu plejadu bogova svih vjera da budu kod kuće. Iako iznenađeni što me opet vide, rado su me primili natrag te mi dali laptop da probam pronaći povoljan let.

Nakon sat vremena pretrage, uspio sam kupiti let za sutra u isto vrijeme i za potpuno istucijenu kao i prvi put – 53 eura! S obzirom na alternativu, ovaj pothvat me razveselio više nego dvostruki udar groma u Ivicu Todorića koji će se dogoditi već ovo ljeto. Sutradan sam stigao gotovo četiri sata prije leta (opečen i u hladno puše) te se napokon pozdravio od Japana i u večernjim satima sletio na aerodrom negdje blizu Seoul.

Sada sam opet sam, s teškim backpackom na leđima, nemam smještaj niti ideju gdje da idem, u novoj, nepoznatoj mi zemlji, ali osjećaj je tako poznat i… fantastičan!

Gogina avantura po Japanu: Osaka i Kyoto Goran Subašić

POGLEDAJ CIJELU FOTOGALERIJU 10 fotografija

  KLJUČNE RIJEČI:  japan / odakle ti pare gogo?! / Veliki Gogo / Goran Subašić / Kyoto i Osaka /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.