FOTO Veliki Gogo napokon na tibetanskom tlu: Noge su i ovoga puta poslušale srce! - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 09.01.2015, 09:56h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Veliki Gogo napokon na tibetanskom tlu: Noge su i ovoga puta poslušale srce!


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 09.01.2015, 09:42h

Nakon pola sata, litre kavo-čaja te čašice neverbalne komunikacije nastavio sam svoju mučnu 'odiseju' te sam pred sam cilj već posrtao pokušavajući nekako doći do daha. Mozak je vrištao da stanem, da odem u krevet, ali, kao i uvijek, noge su slušale srce. A onda se pojavila! Ispred mene je, nakon toliko godina žudnje i maštanja, stajala palača Potala, veličanstvenija, fascinantnija i moćnija nego što sam ikad uopće mogao zamisliti. Trljao sam oči, progutao dio rigotine koja je htjela van uslijed visinske bolesti i zaustio jedno ogromno, iskreno - JEBOTE!!!

Teatralno sam zakoračio iz vlaka kao Armstrong, uz kratku zadršku prije stupanja na tlo, izgovorivši: 'Ovo je mali korak za čovjeka, još manji za čovječanstvo, ali za moju dušu je beskonačno velik!'.

Nakon birokratske, a kasnije i fizičke i psihičke agonije, napokon sam izašao iz 'endoskopskog' vlaka i stupio nogom na tibetansko tlo.

Putujući kroz Kinu imao sam prilike razgovarati s onim malobrojnim Kinezima koji su natucali engleski o situaciji u Tibetu i svi su oni kao pokvarene ploče, ili prave Hrvat'ne, iznosili potpuno isto mišljenje ('mišljenje' – zanimljiva riječ). Indoktrinirani, opranih mozgova uglas su ponavljali kako je kinesko 'oslobođenje' (čitaj: okupacija) Tibeta najbolja stvar koja se dogodila Tibetancima jer oni jadnici prije nisu imali struju, sat, vozila... Nisu znali niti da te stvari postoje. Pobogu, pa nisu posjedovali čak niti kulturološki genocid zvan televizija, vauuuu - mora da su bili strašno neispunjeni bez tog duhovnog civilizacijskog dragulja. Živjeti bez televizije??? Kakve li životinje!!!

Tibetanci bi na to samo rekli da im to nije trebalo.

A i što će im? Da li smo mi što posjedujemo sve to, a i puno više, sretniji? Da li smo ispunjeni jer imamo najnoviji model iPhone-a X50056ZFG, plazmu ili LCD televizor s veličinom ekrana u troznamenkastom broju centimetara (možda nadoknađujemo nedostatak centimetara na drugim područjima) ili što možemo na sebe nabaciti kao zlato vrijedne krpice čija je cijena suluda samo zato što je neki izreklamirani i izoperirani 'olala' Francuzić rekao da je to ovu sezonu 'in'?

Da, jadni Tibetanci su bili uskraćeni za sve to. No ipak, nešto se čudno događalo s Tibetancima prije 'oslobođenja', nešto neshvatljivo. Oni su živjeli materijalno vrlo oskudno i u jako teškim životnim prilikama, ali, gle čuda, bili su ispunjeni i sretni i bez televizije, i bez vozila, i bez 'in' krpica, čak i bez struje. Kako to??! Možda su jednostavno Tibetanci bili kolektivno ludi, psihijatrijski slučajevi koji su morali na obvezno liječenje? Ali postoji i još jedna, zasigurno manje vjerojatna opcija – a što ako smo ti luđaci mi? Možda pusti centimetri ekrana i veliki brojevi na novom modelu iPhone-a ipak ne mogu ispuniti prazninu u nama. Možda što više težiš, manje imaš tamo gdje je jedino bitno. Možda nakrcavanje, gomilanje i posjedovanje nije put kojim trebamo kročiti?

A možda se ipak varam i Tibetanci moraju početi piti tablete suprotne od onih na kojima je pola zapadnog društva – antidepresivima. Od 1950. Kinezi sustavno žele izliječiti Tibetance svim mogućim humanim metodama – likvidacijama, ubijanjem, rušenjem, zatvaranjem, indoktrinacijom - no ono što me ipak usrećilo jest to što je tibetanska bolest jako teška i nije lako izlječiva. Čak mi se čini i da je zarazna te osjećam blage simptome. Nažalost, povratkom u zdravu civilizaciju na 'pravi put' bivam ponovno liječen... Nadam se nikad i izliječen!

 

Opisivanje jako zamršene i zanimljive povijesti i trenutne situacije u Tibetu zahtijevalo bi pisanje barem tri poduže knjige, a pošto sam ja običan putnik-kolumnist koji samo želi iznijeti svoja iskustva, zapažanja i dogodovštine, taj opis ću teška srca preskočiti.

Prvu noć u Tibetu, u glavnome gradu Lhasi, nisam uopće spavao – temperatura mi je narasla na 39,4, bio sam siguran da će mi se glava rasprsnuti, čak i najmanji pomak izazivao je bol kao da me netom udario autobus double-decker, dok je bol u plućima pri svakom udahu bila nesnosna. Već iz prijašnjih iskustava sam znao da sam prilično senzibilan na visinu, no ovog puta me visinska bolest dobrano naguzila impresivnim afroameričkim straponom.

Iako se ujutro nisam osjećao mnogo bolje, bio sam odlučan već prvoga dana stići do znamenite palače Potale, simbola Lhase i čitavog Tibeta gdje su nekoć (prije bijega posljednjeg, četrnaestog, u Indiju) stolovali Dalaj Lame i jedne od rijetkih koja je preživjela kinesku kulturnu revoluciju.

Pod temperaturom, s jakom glavoboljom i boli u plućima, plitkog i neujednačenog daha teturao sam gradom kao grogirani boksač koji je netom primio precizni aperkat, uz mnogobrojne znatiželjne poglede Tibetanaca.

Potpuno iscrpljen predahnuo sam u jednom prostoru kojega ću, u nedostatku adekvatnijeg imena, nazvati kafeterija, gdje sam sjeo za stol prepun osupnutih Tibetanaca koji su u mene (besplatno) utrpali nebrojno mnogo šalica čaja i kave koju inače ne konzumiram (mislim da sam popio čak i više kave nego prosječni šibenski zaposlenik u zgradi Županije tijekom pauze za marendu od nekoliko sati). Odbijanje nije bila opcija.

Nakon pola sata, litre kavo-čaja te čašice neverbalne komunikacije nastavio sam svoju mučnu 'odiseju' te sam pred sam cilj već posrtao pokušavajući nekako doći do daha. Mozak je vrištao da stanem, da odem u krevet, ali, kao i uvijek, noge su slušale srce. A onda se pojavila!

Ispred mene je, nakon toliko godina žudnje i maštanja, stajala palača Potala, veličanstvenija, fascinantnija i moćnija nego što sam ikad uopće mogao zamisliti. Trljao sam oči, progutao dio rigotine koja je htjela van uslijed visinske bolesti i zaustio jedno ogromno, iskreno - JEBOTE!!! Za njim je slijedilo 'u pičku mater'nu, jel moguće?' i 'krv ti Is'sovu'.

Ako puno i često putujete, sve manje vas fasciniraju neke ljepote, sve rjeđe osjetite onaj 'bum' koji vas obori s nogu.

Iskreno, ja taj pravi „bum“ već davno nisam osjetio, ali ga evo napokon opet. Tibet, Lhasa, Potala – jebeni BUM!

Sjeo sam ispred palače i gledao u nju hipnotiziran jako dugo vremena, a onda sam se sjetio da sam prilično bolestan i jako nemoćan te da bi bilo pametno da se vratim u krevet.

Ušao sam u palaču!

Sve ostale tekstove o putešestvijama Velikog Goge, pročitajte ovdje.

 


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / tibet / potala /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.