FOTO 'Tibetanci su buljili u mene kao u Budu, ja u čudo zvano Tibet' - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 19.01.2015, 09:37h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO 'Tibetanci su buljili u mene kao u Budu, ja u čudo zvano Tibet'


  Š.I. FOTO 'Tibetanci su buljili u mene kao u Budu, ja u čudo zvano Tibet'
PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 19.01.2015, 09:24h

Nije to strašno neugodan osjećaj, više sličan onome kad stojite u liftu s polu-poznanikom, a idete na 28.kat, pa do 12-og ispucate sva ona standardna pitanja tipa 'Di si? Kako je? Šta ima?', uz hiper-kreativne odgovore upitanog 'A evo. Gura. Ide pomalo.“, te se ostalih 16 katova vrpoljite, buljite u jednu točku, pregledavate džepove ili gledate bezrazložno u mobitel. Tako bih opisao onaj osjećaj koji imam kada Tibetanci konstantno bulje u vas u čudu kao da su vidjeli samoga Budu. No, buljio sam i ja u čudu kada sam vidio što mi sve Tibet ima pokazati.

Jedino što mi je kvarilo doživljaj bila je prokleta visinska bolest koja je svoje simptome u punoj snazi željela pokazati baš na meni. Kad sam prelazio jedan perivoj na visini od 5300 metara, bio sam uvjeren da mi je u glavi maleni alien koji svim silama nastoji probiti lubanju da bi izašao i pritom uzrokovao rasprsnuće moje glavurde.

Nakon Lhase i hramova u njegovoj okolici, sljedećih 7-8 dana otišao sam do veličanstvenih tibetanskih ledenjaka, 'hodočastio' do svetog jezera Yamdrok, posjetio unikatne gradove Gyantse i Shigatse sa spektakularnim budističkim manastirima i hramovima, te se smucao po selima i saznao kako Tibetanci žive praktički bez ičeg opipljivog, a u obilju duhovnog.

U jednom od tih sela kod jezera Yamdrok sam zajahao i jaka - vrstu krupnog goveda koji živi isključivo na visinama preko 4000 metara te može težiti i tonu te se slikao s najskupljom pasminom na svijetu – tibetanskim mastifom.

Moram priznati da mi nije bilo baš najugodnije stajati pored tog gorostasa koji može biti jako ćudljive i nepredvidive naravi. Već sam se zamišljao kao jednoruki svirač gitare s više operacija lica od Severine i Nikoline Pišek zajedno.

U nekom drugom selu kojemu više ne pamtim ime (mislim da više ne pamtim ime niti jednom od njih) i u kojemu sam fotografirao najslađe i najveselije ljudsko biće na ovome putovanju (petogodišnju djevojčicu). 

Doznao sam i posebnu zanimljivost koja će feministkinjama uzrokovati vlažnost na inače suhom području. Naime, poznato je da žene u Tibetu uživaju visoki stupanj slobode, ali neke od njih uživaju i u bratskoj poliandriji gdje je bračni ugovor brata koji je oženjen istovremeno i ugovor njegove braće. Kod nomadskih plemena u nekim dijelovima Tibeta žena može imati, osim s djeverima, seksualne odnose i s prijateljima, a postoji i običaj - naravno, ako žena to želi - ustupanja žene strancu (hmmm, koja li koincidencija, pa i ja sam tamo stranac) zbog čega je ovaj obvezan ostaviti poklon. Žena nije obvezna biti sa svakim djeverom, već samo s onim kojega odabere. U slučaju da muž nema braću, u bračnu zajednicu mogu stupiti i rođaci, a u Lhasi i centralnom Tibetu i svekar može biti u tom braku, pa i suprugovi stričevi (velika sretna tibetanska obitelj).

U istočnom Tibetu djeca koja se rode u takvom braku najstarijeg brata nazivaju ocem, a njegovu braću 'malim očevima'. Ako žena ostane udovica, na njoj je izbor hoće li i s kojim će bratom živjeti.

Izgleda da fraza 'girl power' u Tibetu poprima neku sasvim novu dimenziju.

Kada sam obišao dobar dio toga što sam želio, a što mi je bilo dopušteno (nekim dijelovima Tibeta Kina ne dopušta pristup strancima, a za neke se trebaju vaditi, uz već mnoštvo postojećih, i dodatne posebne dozvole koje nije nimalo lako dobiti te je gnjavaža veća čak i od pružanja potpore pijanom prijatelju koji je upravo izašao iz dugogodišnje veze a, naravno, dozvole treba dodatno i platiti), odlučio sam se za još jednu, završnu, egzibiciju na ovome putu. Iako pod ogavnim utjecajem visinske bolesti, čak i pod fatalnu cijenu nisam mogao propustiti priliku da odem do baznog logora ni manje ni više nego 'njegovog veličanstva' Chomolungme iliti Mount Everesta!

No, prije tog završnog čina koji mi je izazivao uzbuđenje veće od zamišljenog 'menage a trois' s Monicom Belluci i Adrianom Limom, otišao sam u grad Shigatse 'pomoliti se', zajedno s tibetanskim budističkim svećenicima, velikome Budi u manastiru Tashilhunpo.

Katkad se kod kuće u društvu naglo isključim i kroz pozadinski žamor mnoštva glasova misli me ponovno odvedu u tibetanska sela i manastire, na obronke Himalaja, vrhove Anda, južnoameričke prašume, afričke pustinje, hramove u džungli, među derviše u plesnome transu, u gotovo imaginarnu floru i faunu podmorja... Odvedu me negdje daleko gdje sam nekad lutao i vrate mi djelić onog teško opisivog osjećaja koji sam tada imao. Onda podignem glavu pa pogledam sve te drage mi ljude i shvatim da baš s nikim taj osjećaj ne mogu podijeliti. Tada se na jedan kratki trenutak osjećam strašno usamljen – svi su tu, ali nikoga nema! Brzo zatresem glavu, za sebe se nasmijem te vratim duh i misli u sadašnjost – i opet su svi tu i nisam sam... Ali, djelić te usamljenosti u meni zauvijek ostaje. Vjerujem da svatko od nas konstantno nosi djelić neke 'svoje' usamljenost u sebi.

No, u jednome trenutku u tom manastiru sva usamljenost je nestala. Osjetio sam pripadnost, povezanost, jedinstvo... Na trenutak je nestao i onaj vječiti nemir koji je po prvi put ustupio mjesto potpunome miru. Nisu bili potrebni odgovori jer nije bilo niti pitanja. Samo u jednom malenom djeliću trenutka u tom zabačenom manastiru u srcu Tibeta, okružen nepoznatim ljudima u čudnim narančastim haljama, osjetio sam – smisao!

Sve dosad objavljene kolumne Velikog Goge možete pročitati OVDJE.

 

 

 


  KLJUČNE RIJEČI:  tibet / veliki gogo /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.