FOTO Kako sam vrištao iz petnih žila usred žutih kineskih polja i zašto veličina ipak nije važna - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 31.10.2014, 16:19h   •    

Kolumna Šibenčanina Gorana Subašića

FOTO Kako sam vrištao iz petnih žila usred žutih kineskih polja i zašto veličina ipak nije važna


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 31.10.2014, 16:19h

Otkud školarcima u malom selu u Kini Hrvatska rapsodija na mobitelu, zašto su ga gledali kao izvanzemaljca i što mu se dogodilo da je iz petnih žila vrištao usred kineskih polja, doznajte u novom nastavku kolumne šibenskog putopisca Gorana Subašića.

 

 

 

'Prijehavši u Wuyuan, zadovoljstva, svega rad,

Na djevojku iz Likenga naletio sam tad'.

Grad Wuyuan i nije bogzna što, ali sam grad mi ionako nije cilj već samo odskočna daska za odlazak u onu Kinu koja nije Peking, Šangaj, Kineski zid ili vojska terakote, u onu Kinu koja rijetko ili nikad ne vidi stranca, a ima štošta za pokazati.

Iz Wuyuana sam krenuo raspadajućim autobusom, kojega bi možda čak i u šibenskom ATP-u otpisali, po gotovo nepostojećoj cesti prema selu Likengu za kojega sam slučajno čuo.

U priprostom selu u unutrašnjosti Kine gdje je Europljanin čest koliko i Židov na Hadžu, spoznao sam onu Kinu koja je stala u vremenu, a isto tako sam spoznao pravo značenje pojma 'sretan kao guzica' jer sam se osjećao...Pa, kao guzica.

Imao sam dojam da sam upao u vremenski procjep koji me lansirao stotine godina u prošlost, a u tom procesu me usput pretvorio u nekakvo božanstvo jer uzbuđenje i nevjericu koju sam svojom pojavom izazvao među seljanima te školarcima koji su se tu zatekli na, pretpostavljam, nekakvom školskom izletu ravna je onoj koju bi izazvao Godzilla na našoj Poljani.

Školarci su me okružili i pokušali zapodjenuti razgovor sa mnom, ali je to ponovno bio debakl, no jedan od njih je natucao engleski (kad kažem natucao, to bi značilo da ga je pričao kao ja urdski) te me upitao odakle sam (bar mislim da me to pitao). Čisto sam iz zajebancije pokazao prema nebu što je izazvalo sveopće oduševljenje i uzdahe.

Vidjevši da ako nastavim na ovaj način, neki od njih bi mogli pasti u trans ili doživjeti infarkt, pa sam brzo dao rukom znak da se samo zajebavam (kad su shvatili, slijedio je urnebesni smijeh) i rekao da sam iz K'loudije (Hrvatska na kineskom jeziku). A onda je netko viknuo 'Maksim!'. Maksim? – pitao sam pogledavši upitno u tu osobu. Tada je, sad na moje zaprepaštenje, taj školarac izvadio mobitel i pustio 'Hrvatsku rapsodiju' Maksima Mrvice. Iako sam znao da Maksim uživa ugled na Dalekome istoku, zadnje mjesto na svijetu na kojemu sam očekivao da ću čuti klavirske virtuoznosti moga sugrađanina je bilo ovdje.

Iako je 'mrvica', osvojio je čitav svijet. Dakle, veličina ipak nije bitna!

Nakon prespavane noći u ovome malom, simpatičnom, pitoresknom selcu, saznao sam ako se uputim u smjeru istoka, da bih trebao za nekoliko dana stići do gradića kojemu ne pamtim više ime i da odatle mogu uhvatiti autobus natrag za Wuyuan. Ostavio sam sve nepotrebne stvari u kući obitelji kod koje sam spavao te se s malim ruksakom uputio pješke u smjeru istoka, dok je obitelj za mnom u čudu gledala zasigurno se pitajući gdje to taj stranac ide i kad će se vratiti.

Za spavanje i hranu na ovom trekingu ne brinem puno, jednostavno igram na svoju otvorenost i naročito na kartu 'izvanzemaljskog' izgleda.

Prilično zapušteni put vodio je uzbrdo, a kad sam se nakon više sati popeo na vrh tog brda, pogled je pucao na čitavu dolinu i malo selo Likeng koje je sad već izgledalo kao točkica, otprilike kao dostojanstvo Kolinde Grabar-Kitarović. Nastavio sam put koji se često gubio ili katkad račvao na više strana, tako da nakon nekoliko sati hoda više nisam uopće znao u kojem smjeru idem.

Svejedno, krajolik je bio predivan i nigdje žive duše (ne računajući floru i faunu), a nakon 5-6 sati pješačenja naišao sam na prvo selo u kojemu sam susreo radnika u polju i pokušao pitati za smjer (na papiru sam na kineskome imao napisano ime grada).

Nakon dobrih 5 minuta 'objašnjavanja', mahnuo je rukom u nekome smjeru što mi je bio dovoljan znak da mu rečem 'xie xie'(hvala) i pozdravim ga sa 'zaijian' te se uputim u pokazanom smjeru.

Krajolik se promijenio i zašao sam u gustu šumu kroz koju sam se penjao uzbrdo prilično dugo, a kad je počelo spuštanje niz improvizirane skale, s moje desne strane me neprestano pratio potočić i cvrkut raznoraznih ptica – tada sam pomislio na kuću i instant dobio najjaču moguću bol u falusu zbog INA-e, HAC-a, političkih previranja, lijevih i desnih, crnih, plavih, crvenih, indigo-srebrnih s nijansom purpurne i ostalih nebuloza čime se svakodnevno zamaramo u 'Jadnoj našoj'.

Kad sam napokon izašao iz šume, zabljesnuo me 'žuti' prizor – nepregledno more žutoga cvijeća koje mi je sezalo do struka i prekrivalo čitavu dolinu.

U tom trenutku su me odjednom preplavili čudni osjećaji, kao da sam tek tada shvatio gdje se nalazim, pa sam uzeo papir i olovku koje sam ponio sa sobom u ruksaku i zapisao riječi koje sad bez ispravke u cijelosti prepisujem:

-           'Okružen veličanstvenom prirodom, kilometrima daleko od ljudi, stotinama kilometara udaljen od 'Nekineza', osjećam se ispunjeno, pomalo i ponosno, ali i usamljeno. Samoća i ponos, sreća i melankolija, ushićenje i sjeta, sve se isprepleće i ne znam da li je ovo 'TO' što trebam raditi ili potpuno griješim. Osjećaj je i čudan i čudesan. Želim ga podijeliti s nekim, sa svima, a istodobno želim da je samo moj i da ga ljubomorno čuvam, zadržim samo za sebe. Obuzeo me čitavog, moram se nekako izraziti, izbaciti ga iz sebe - na papir, na fotoaparat, na bilo što - trebam iskazati neiskazivo! Toliko je intenzivan da moram vikati, urlati, upotrebljavajući ne samo grlo, nego i ruke i noge, čitavog sebe unijeti u urlik. Moram! Sada!!! Odjebi papiru, odjebi kemijsko,...'.

Zatim sam odložio kemijsku i papir te se zatrčao u zlatno žuto polje i urlao na sav glas raširenih ruku sve dok se nisam iscrpljen srušio na zemlju. Srećom što u ovim dijelovima Kine institucije ne rade svoj posao...

Kad sam se vratio u 'ovdje' (koje je sada 'tamo' – ah, kako volim filozofirati), sjeo sam i napravio piknik s vodom i keksima koje sam ponio sa sobom.

Donekle vrativši snagu ugljikohidratima nastavio sam pješačenje do duboko u noć. Pomalo sam se i usrao (da se pristojno izrazim) kada je pala mrkla noć i kada nisam vidio niti prst pred nosom, a oko mene se čitava šuma probudila (mozak je odmah u sjećanje vratio one dvije-tri zmije koje sam taj dan vidio). Kad sam već pomislio da ću morati provesti noć na otvorenom, u daljini sam ugledao neka svjetla te sam za nepunih sat vremena stigao u neko selo koje je ili bilo napušteno ili su već svi spavali.

Stigavši do kućice u kojoj sam primijetio svijetlo, pokucao sam na vrata. Otvorila je neka žena koja je razjapljenih usta buljila u 'izvanzemaljca', ne vjerujući svojim očima tko joj to kuca u tako kasni sat. Položio sam glavu na ruke dajući znak da želim spavati. Žena je, srećom, shvatila taj znak i odvela me nekoliko kuća dalje kod čovjeka koji mi je za 25 yuana (nešto manje od 25 kuna) dao krevet i obilnu večeru koju je spremila njegova žena. Tu noć sam premoren 14-satnim pješačenjem zaspao kao klada te se već u svitanje pozdravio sa svojim domaćinima i nastavio put. I drugi dan je krajolik bio izvanredan, pješačenje iscrpljujuće, ali i ispunjavajuće, smještaj smiješan i komunikacija nepostojeća, dok je treći dan krajolik postao upravo nevjerojatan. Tog trećeg dana sam se opet usrao (i opet sam pristojan) jer sam se potpuno izgubio i trebalo mi je više od četiri sata da pronađem kakav-takav orijentir (rijeku u podnožju) i put kojim bih mogao nastaviti.

Tog trećeg dana sam sasvim iscrpljen u noći stigao u neko selo, a smještaj koji sam 'dobio' zaslužuje biti na mojoj listi top 5 najboljih smještaja ikad i zasigurno ću mu posvetiti makar djelić sljedeće kolumne.


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / goran subasić / kina / veličina /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.