FOTO I Veliki Gogo plače: 35 sati u vlaku natjeralo ga na razmišljanje - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 17.12.2014, 10:10h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO I Veliki Gogo plače: 35 sati u vlaku natjeralo ga na razmišljanje


  Veliki Gogo FOTO I Veliki Gogo plače: 35 sati u vlaku natjeralo ga na razmišljanje
PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 17.12.2014, 09:59h

Živjeti do ruba plača! Nije li to možda ono što bi svi trebali? Živjeti do tog ruba, ma katkad i preko njega. Što nam drugo osim toga ostaje – Monotonija i robotizam? Život bez emocija, pobuda, euforija? Ravna crta života koja se neprimjetno pretvori u ravnu crtu na EKG aparatu? Odbijam takav život! Želim i hoću plakati – suze mi govore da sam živ, da dišem, da osjećam.

Da biste uopće mogli ući u Tibet, potrebna je hrpa živaca jer administracija koja uključuje dozvole, vize, licence, propusnice i mnoštvo 'papilova'  papira koje morate mjesecima prije ulaska riješiti i dobiti (i naravno - platiti) iziskuje strpljenje veće nego što je potrebno Hrvatu koji čeka na vlast koja ga neće zajebati.

Dvije godine ranije pokušao sam u Tibet ući s nepalske strane, no kineska vlada je jednostavno zatvorila Tibet za sve strance i nakon što sam čak i pisao srceparajući e-mail njihovoj ambasadi, svejedno sam bio glatko odbijen.

No, sad sam sjedio u drugoj klasi u vlaku za glavni grad Tibeta - u drvenoj stolici, s visokom temperaturom, stiješnjen između mnoštva Kineza i Tibetanaca. Nisam mario za sve to... Na početku.

Kao što sam već pisao na kraju prošle kolumne, ulazak u vlak za Lhasu me podsjetio na vlakove u Indiji i stotine ljudi s enormno velikim koferima, vrećama i kutijama (a možda i ljesovima) kako se naguravaju na jedini ulaz u pojedini vagon. Stiješnjen u svome sjedalu prekrcanog vagona, u nemogućnosti da uopće pomaknem noge, promatrao sam izraze lica dok su urlali i negodovali te pokušavali smjestiti svoje vreće u centimetre preostalog prostora, a sav taj teatar apsurda u kojemu sam jedan od aktera začinjen je plejadom mirisa koji potiču iste podražaje kao i popularni hrvatski hitovi iz pera neizostavne familije Huljić. Uz konstantnu nelagodu što mi iznad glave vise stotine neosiguranih kilograma koji svakim većim skretanjem prijete lomu moga vrata, imao sam i tu sreću da su na sjedalu pored i nasuprot mene debele majke s malenom djecom u naručju (ili, često, na meni) koja imaju običaj jako sliniti i pljucati, ali ipak najjače plakati potičući i ostalu djecu u vagonu na zborsko urlanje te je kakofonija zvukova više pripadala odjeljku mentalne ustanove zoološkog vrta nego nekom prijevoznom sredstvu za ljude.

Već nakon sat vremena noge su mi sasvim utrnule, no već ogrezao na ovakve situacije na putu, nisam mnogo mario za to već sam stavio svoju mp3 u uši, pojačao na maksimum (što još nije uspjelo anulirati zvukove ZOO-a) te konstatirao: ovo će biti zanimljivih 35 sati, samo se nadam da noge neću morati amputirati te da ćemo što prije stići u hladnije predjele jer s velikim backpackom u krilu počeo sam se ozbiljno preznojavati.

Osam sati kasnije žena do mene se napokon digla da se nekako progura do wc-a (ja sam odgađao tu agoniju nastojeći unositi što manje tekućine i hrane), te sam na nekoliko minuta imao priliku ispružiti noge i donekle povratiti krvotok. Žena se s wc-a vratila blijeda i u mukama te je pored mene, a katkad ležeći i preko mene, počela obilato povraćati.

Zagušljivost (da li sam već spomenuo da se u vagonu i puši?!), nespavanje, nemogućnost pomicanja, mirisi, urlanje, nemogućnost odlaska na wc, glad, žeđ, vrućina i znojenje (pa kasnije smrzavanje), borba za milimetre prostora... Sve sam to prihvaćao i očekivao nešto slično, ali ovo povraćanje i razmišljanje o mojoj ispovraćanoj robi i torbi mi je ipak bilo previše, naročito kad sam vidio da je to jedina žena (izrazito debela pa sam joj dao nadimak 'jedini kit kojeg ne želim vidjeti') u vagonu koja povraća, a sjedi baš do mene.

Tada sam joj, nimalo empatičan i potpuno iziritiran uz pokoju psovku, rekao na engleskom da uzme jebenu kesu i stavi je na žvale, a ne da povraća po kurčevom podu pretrpanom stvarima; vjerojatno dodavši uzgredni epitet tipa 'glupačo', 'slone' ili nešto slično. Srećom, engleski ovdje razume isto kao i Einsteinovu specijalnu teoriju relativnosti u sprezi s Greenovom teorijom superstruna pa sam, pokušavši se smiriti, iskopao najlonsku kesu iz backpacka i pružio joj dodavši samilosni smiješak. Ona me blijedo pogledala, uzela kesu i nastavila povraćati po podu. Kada sam ugledao svoju mrvicama rigotine posutu jaketu te potok koji se slijeva prema mojim nogama i backpacku, počeo sam izbezumljen na hrvatskom urlati na ženu uhvativši je za glavu i zabivši je u kesu koju sam joj pružio. Uvidjevši da sam počeo gubiti mentalnu kontrolu, ponavljao sam mantru u glavi: sve je prolazno i sve će proći, sve će proći, sve će proći, sve će...

Mislim da je po izrazu moga lica cijeli vagon shvatio spregu specijalne teorije relativnosti i teorije superstruna.

Nakon par minuta i njeno dijete je počelo povraćati po podu. Popio sam četiri normabela! Shvativši da su samo od 5mg, popio sam još četiri. Nakon nekog vremena situacija se smirila (ili se u mojoj glavi sve smirilo) te sam se čak mogao probiti i do povećeg reda za već potopljeni wc (jer se vrlo brzo začepio) po čijoj površini su plutala neidentificirana tijela omamljujućeg mirisa. Identificirao sam ih kada sam došao na red i da, to su jednostavno bila samo govna – nije bilo razloga za brigu. Probijajući se natrag do svoga sjedala, u prolazu su me zaustavila tri gluhonijema Kineza te me pozvala na rundu nekog njihovog čudnog alkoholnog pića kojega su držali u još čudnijoj boci, dali mi malo hrane i komunicirali sa mnom znakovnim jezikom. Bilo je pravo olakšanje komunicirati s nekim tko razumije i može logički povezati ono što znakovima pokušavam 'reći'. Ironično je da sam se u Kini, osim s pokojim osobljem u hostelu i par kineskih studenata koji su natucali engleski, najbolje sporazumio s tri gluhonijema Kineza.

Pod utjecajem normabela i onog pića kojeg su mi gluhonijemi Kinezi dali, tu noć sam na sat-dva uspio čak i zaspati.

Iako sasvim razbuđen i u istom skvrčenom položaju, izlazak sunca mi je bio predivan, nezemaljski i potpuno me umirio. Upao sam u neku vrstu duhovnog mira pomiješanog s turbulentnim osjećajima. Nekako sam iskopao kemijsku i papir te zapisao sljedeće:

Dok je vlak klizio po nepreglednom tibetanskom platou okruženom planinskim divovima čiji su vrhovi pokriveni vječnim snijegom sezali u nebesa, a podno njih su krda jakova bezbrižno pasla, odjednom sam se osjetio tako malen, beznačajan i usamljen. Osjećaj usamljenosti mi je zavladao čitavim bićem istodobno se miješajući s ponosom i zahvalnošću što se nalazim na jednom takvom i više nego spektakularnom mjestu samo s torbom, suputnikom Mišom mišem i kemijskom u ruci dok je u ušima na MP trici zvonilo:

'How does it feel?
 To be on your own,

 With no direction home.
 A complete unknown,

 Like a rolling stone'

Pa ne znam Bobe, čudan osjećaj, treba ga doživjeti jer nije opisiv. Istodobna praznina i ispunjenost, mješavina tolike euforije da bi najradije skrikao i istodobne melankolije do ruba plača.

Živjeti do ruba plača! Nije li to možda ono što bi svi trebali? Živjeti do tog ruba, ma katkad i preko njega.

Što nam drugo osim toga ostaje – Monotonija i robotizam? Život bez emocija, pobuda, euforija? Ravna crta života koja se neprimjetno pretvori u ravnu crtu na EKG aparatu? Odbijam takav život! Želim i hoću plakati – suze mi govore da sam živ, da dišem, da osjećam.

Kažu da pravi muškarac ne plače. Zašto? Zar su nama zabranjene emocije, zar ih ne smijemo izraziti? Moramo li biti roboti da bi bili 'prave muškarčine', frajeri, a kad se emocionalno izrazimo smo 'pičkice'?

E pa ja ću plakati, smijati se, biti tužan i melankoličan, biti sretan i euforičan, urlat ću i skrikati, popeti se na vrh planine i izbaciti dušu iz sebe urlajući, izraziti se na sve načine ako tako osjetim... I bit ću pičkica!

Neemocionalnost i neosjećanje ostavljam biljkama, kukcima, robotima, kamenju i – frajerima! Žena do mene je zasigurno nekako čula moje razmišljanje jer je ponovno počela povraćati. Vlak Xi'an – Lhasa, druga klasa - kao da 35 sati radite kolonoskopiju!

Sve dosad objavljene kolumne Velikog Goge možete pročitati OVDJE


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / kina /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.