Kako se nositi s osjećajem krivnje? Sputavanje sebe radi drugih malo po malo dovede do puno goreg osjećaja - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Mislim svoju   •   OBJAVA: 19.11.2018, 11:33h   •    

Mislim svoju

Kako se nositi s osjećajem krivnje? Sputavanje sebe radi drugih malo po malo dovede do puno goreg osjećaja


PIŠE Ana Bijelić
OBJAVA 19.11.2018, 11:33h

'Što god napravim, imam osjećaj da nisam dobro napravila. Toliko puta poželim reći ne u svakodnevnim situacijama, ali kao da mi nešto iznutra jednostavno ne da. Čak i kad odlučim postupiti drugačije, osjećam krivnju i ne mogu je se otarasiti', rečenice su koje su mi dobro poznate. Često ih čujem u raznim verzijama, od uže i šire obitelji, prijatelja, klijenata, ali i od sebe same. Za mnoge od nas, krivnja je kao prijatelj iz davnih dana kojeg dragovoljno puštamo u kuću, a onda ga se ne možemo riješiti.

Prema evolucijskoj psihologiji, ljudima je krivnja omogućavala veće šanse za preživljavanje jer nas je navodila da se ponašamo poželjno za ostanak u plemenu što je osiguravalo i naš opstanak. I dan danas, primjerena doza krivnje je dobrodošla, posebno kad nešto odgađamo, odugovlačimo, namjerno nekog povređujemo, preuzimamo tuđe zasluge, kršimo obećanja ili kodeks društvenog ponašanja. U takvim slučajevima osjećaj krivnje djeluje kao unutarnji moralni kompas te nas potiče da razmislimo o onome što (ne) radimo i potom unesemo konstruktivnu promjenu. 

No, kad se osjećaj krivnje useli u naš život i ne dopušta nam da ga se oslobodimo to je kao da živimo s parazitom koji polagano crpi našu energiju i samopouzdanje. Bivajući njegovim domaćinom dovodimo se u situacije koje hrane krivnju, a izgladnjuju naše samopoštovanje i postaje nam sve teže živjeti bolju verziju sebe. 

Neki od znakova da nas krivnja lagano izjeda mogu biti: izbjegavanje određenih ljudi i situacija jer u nama potiču osjećaj srama, odustajanje od prilika jer vjerujemo da ih ne zaslužujemo, često povlačenje ili obrambeni stav u odnosima, neprestano i dugotrajno pretresanje situacije koja je potaknula krivnju što nam ubija raspoloženje i iscrpljuje nas. Ostali znakovi su: uspoređivanje s drugima koje nas tjera da se osjećamo loše sami sa sobom, osjećaj da nemamo pravo na pogrešku, strah da ćemo nekog razočarati ili povrijediti ako odaberemo sebe, samokažnjavanje mislima da smo hodajući neuspjeh jer nismo uspjeli provesti zacrtani režim prehrane ili treninga, brzopotezno okrivljivanje drugih, previše 'trebala sam, morao sam, zašto nisam', preuzimanje odgovornosti za tuđe loše raspoloženje i slično. No, kako je uopće došlo do života s krivnjom? 

U vrijeme kad smo bili mali, naš um nije mogao pojmiti cjelokupnu sliku događaja oko nas kao što to možemo kao odrasli. To pojednostavljeno znači da ćemo, ako su naši roditelji nesretni, u stresu, zabrinuti, neiskreni, nestabilni, odsutni, depresivni, ovisni, agresivni, bolesni, prezahtjevni ili nezainteresirani, samoinicijativno odlučiti da smo mi uzročnici njihovih problema. 

Kao djeca, u takvim okolnostima nemamo drugog izbora osim uključiti krivnju koja će nam, u psihološkom smislu, slično kao i našim davnim precima, osigurati opstanak. Krivnja u našem mozgu kaže: 'Radije to ne radi, radije nemoj reći ne, umiri se' i slično, pomažući nam tako da održimo vezu s roditeljem, koja za nas znači preživljavanje, i učinimo sve što možemo da ne ugrozimo taj odnos. No, u našim vrlo ograničenim dječjim mogućnostima jedino što nam ostaje jest prilagoditi ponašanje i zanemariti svoje potrebe i osjećaje. Mehanizmi u mozgu zaduženi za preživljavanje automatizmom zaustave sve što bi nas moglo ugroziti, a na prvom udaru je naša autentičnost. Ti obrambeni mehanizmi nas tada štite i pomažu nam, ali kako odrastamo posljedice tadašnjeg odvajanja od nas samih postaju sve očitije, a jedna od njih je i krivnja. Na taj se način krivnja useli u naš um i svaki put kad se ponovi neka situacija koja podsjeća na staru priču ona krene s 'radije nemoj…'

Iako nesretne ili neugodne događaje iz prošlosti ne možemo mijenjati, ono što možemo jest zaliječiti posljedice. Mnoga istraživanja pokazuju da krivnja ima značajnu ulogu u nastanku depresije. Ne treba biti znanstvenik da bi bilo jasno da je vrlo teško osjećati se dobro ako negdje u našem emotivnom životu živi uvjerenje da smo 'krivi' ili 'loši.' 

Krivnju možemo promatrati kao infantilnu prijateljicu čije savjete ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, već bi joj mogli reći nešto poput: 'Hvala ti što si bila uz mene i pomogla mi kad sam bila dijete, ali više ne trebam tvoj savjet. Poslušat ću te, ali neću te automatski slijediti nego ću razmisliti i donijeti vlastitu odluku temeljenu na široj slici stvarnosti od one iz koje ti odlučuješ.' To je ujedno i najbolji način da se s krivnjom nosi, a ne da ju odbacujemo ili negiramo. Reagiranje iz osjećaja krivnje samo je čini snažnijom, dok je prihvaćanje slabi i lagano uklanja višak krivnje iz našeg života.

Sputavanje sebe radi drugih i život s krivnjom malo po malo dovede do ogorčenosti, osjećaja koji nagriza i šteti puno više od krivnje. Zato čak i ako se ponekad čini da je sebično staviti svoje potrebe na prvo mjesto, uvijek je bolje izabrati sebe pa posljedično i krivnju nego ogorčenost. 

Kako je rekao jedan moj mentor: 'Sljedeći put kad se budeš osjećala krivom, a ne ogorčenom, budi sretna zbog toga jer to znači da si izabrala sebe.' Tog se savjeta rado držim, za razliku od savjeta davno upoznate prijateljice – krivnje. 

Više o Ani i metodama koje koristi u radu možete saznati na ovom linku. 


  KLJUČNE RIJEČI:   Ana Bijelić /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.