Jedna od najvećih prepreka je unutarnji glas koji neprestano šapće da nismo dovoljno dobri, da nitko neće odobriti ono što radimo - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Mislim svoju   •   OBJAVA: 18.02.2019, 11:01h   •    

Mislim svoju

Jedna od najvećih prepreka je unutarnji glas koji neprestano šapće da nismo dovoljno dobri, da nitko neće odobriti ono što radimo


PIŠE Ana Bijelić
OBJAVA 18.02.2019, 11:01h

Pametna i uspješna žena koju poznajem, pri kraju projekta oko kojeg se itekako potrudila, počela je tonuti u autodestruktivne misli: „To što radiš ne vrijedi ništa. Tko bi htio imati posla s tobom? Svi će otkriti da si varalica. Ružna si i glupa!“ Kritike koje je sama sebi upućivala postajale su sve apsurdnije, no poput pravog gnjavatora nisu se dale smesti. Isisale su joj samopouzdanje dok si rekao keks.

 

 

 

Jedna od najvećih prepreka kreativnosti je unutarnji glas koji neprestano šapće da nismo dovoljno dobri, da nitko neće odobriti ono što radimo i da nas „oni“ ionako ne vole. Taj „unutarnji kritičar“ postaje naš stalni pratitelj, ne samo u poslu, već u svemu što radimo.

Unutarnji kritičar počinje kao mehanizam zaštite naše psihe. Dok smo djeca, dio posla naših roditelja je da nas nauče društveno prihvatljivom ponašanju. Čineći to, čak i najbolji roditelji neizbježno potaknu obuzdavanje naših prirodnih impulsa. To nas tjera da se osjećamo kao da nešto s nama nije u redu, što nas boli i čini da se sramimo sami sebe. Kako bi izbjegli buduću bol i sram, počnemo sami sebi govoriti što s nama ne valja prije nego okolina sazna „pravu istinu“ o nama.

Na taj način tijekom odrastanja internaliziramo sve vanjske kritike i nametnuta ograničenja naših prirodnih impulsa. Rađa se naš unutarnji kritičar čiji je posao pohraniti sva pravila i zatim nas kazniti jer ih ne slijedimo. Unutarnji kritički glas je često, posebno kod osjetljivijih ljudi, puno intenzivniji, oštriji i uporniji nego što su vanjske kritike ikad bile. Ono što je počelo kao zaštita postaje razarač.

Unutarnji se kritičar pojavljuje u različito vrijeme i na različite načine. U jednom trenutku će nam reći da za nas nema nade, a već u drugom da smo bolji od ostalih. Pojavljuje se češće u određenim područjima života – obično onima u kojima se osjećamo manje sigurno. Voli se pojaviti kad smo umorni ili se osjećamo ugroženo, ali i kad nam ide dobro da nas podsjeti da to neće dugo trajati. Drago mu je navratiti i kad krećemo u nove pothvate ili kad mijenjano ono što nas čini nezadovoljnima i izlazimo iz svojih uobičajenih okvira. Predviđanje najgoreg scenarija naše budućnosti mu je uža specijalnost.

Neke njegove metode su blaže i samo nas malo prodrmaju, no neke su prilično otrovne i jednako pogubne za naš sustav kao i ugriz zmije otrovnice. Gotovo ništa ne nanosi toliku štetu našem samopouzdanju koliko njegov negativan utjecaj.

Naša borba protiv njega najčešće je neučinkovita jer primjenjujemo loše strategije. Primjerice, kad vanjski ili unutarnji kritičar napadne, pravimo se da to ne čujemo i jednostavno ga ignoriramo. U nekim situacijama to može biti od pomoći, ali ako stalno to radimo postajemo osjetljiviji pa čak i mala doza kritike ima velike posljedice. Drugi loš način je osjećanje ljutnje prema sebi ili drugima što je put prema stvaranju još napetijih odnosa i neprijatelja od bliskih osoba. Živimo kuhajući iznutra jer se bojimo da će nas ljutnja preplaviti ako zavirimo u nju, a istina je da nas ona, upravo zbog ignoriranja, počne gutati. Mogući scenarij vezan uz kritiku je i autosabotaža - napokon se odlučimo pozabaviti našim kritičarem i krenemo na terapiju, ali baš kad se unutarnji obrasci krenu raspetljavati, prestanemo dolaziti.

Koji način funkcionira? Najprije moramo naučiti prepoznati ga kada se javi i podsjetiti se da je on jedan dio nas, a ne naša cjelokupna ličnost. Tako dobijemo potreban odmak i ne može nas cijele zarobiti. Zatim je potrebno poslušati što kaže jer često vrti sličnu priču, ton, riječi i rečenice, što nam je u našem detektivskom poslu otkrivanja tko je on zapravo glavni trag. On može biti roditeljska figura, stroga učiteljica, brat ili sestra, bilo tko koga smo smatrali autoritetom, a od te osobe dobivali kritike ili imali osjećaj da pored nje nikad nismo dovoljno dobri. Bitno je vidjeti i na koji način nas naš unutarnji kritičar štiti od boli jer tada nam je jasnije da se obraća djetetu u nama, a ne odrasloj osobi koja jesmo. Kada obrazac postane očitiji, lakše nam je napraviti potrebne promjene. Primjerice, ako kritičar naglašava naše slabosti, pogledajmo u svoje vrline.

Važno je upamtiti da glas unutarnjeg kritičara neće nestati. Koliko god bježali od njega, on će nas sustići. Bježanje ga čini još snažnijim. Ono što možemo jest sprijateljiti se s njim i poslušati što ima za reći. Ispočetka će nam za to trebati pomoć izvana, možda i stručne osobe ako njegov glas vlada našim postupcima. No, uložimo li trud i upoznamo se bolje s njegovim likom u našoj predstavi, smanjit će se i njegov utjecaj na naš život i bit će nam puno lakše djelovati usprkos njegovim primjedbama.

Više o Ani, njenom terapeutskom radu te gore navedenom predavanju i radionici možete saznati ovdje.


  KLJUČNE RIJEČI:   Ana Bijelić / Mislim svoju /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.