Za koga bismo trebali živjeti - za sebe ili za svijet? - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 12.05.2019, 13:30h   •    

Korak naprid

Za koga bismo trebali živjeti - za sebe ili za svijet?


PIŠE Š.I.
OBJAVA 12.05.2019, 13:31h

Malen je ovo grad, pun znatiželje i rječite prošlosti, metemo često ispred tuđih vrata i vidimo trunje u tuđim očima sve kako ne bismo pogledali u sebe.

 

Gle, ima nešto o čemu ne govore ljudi, da ne bi bilo da pričaju o sebi

Naletjeh jučer na poznanicu koju nisam vidjela dugo pa smo pronašle pola sata vremena za jednu običnu i jednu beskofeinsku kavu. Kava uvijek razveže jezike, što nekima od nas i nije neki problem. Osim onih uobičajenih tema gdje smo sve bile (odnosno gdje nismo bile) i kakvog su nam zdravlja i školskog uspjeha  djeca, razgovor završi na muško – ženskim odnosima, pogotovo životima rastavljenih četrdesetogodišnjakinja, koji nije obilježen nikakvim purpurnim slovom na rukavu, ali je još uvijek...hmm, kategorija sama za sebe – kategorija neprilagođenih, da ne kažem stigmatiziranih.

Razgovor o iskustvu koje imamo dobro je ''pretresti'' nekoliko puta, što žene često i rade, ne jer se u prošlosti o kojoj pričamo nešto promijenilo, već zbog toga što kad čuješ tuđu priču zaključiš da ipak nisi toliko nenormalan koliko si mislio da jesi, a osim toga, doneseš i neke nove zaključke gledajući život iz sadašnjeg kuta. Ljudima trebaju ljudi da im potvrde mentalnu istinitost onoga što jesu. I naprosto odahnemo, kao da nas puste iz zatvora bolnih emocija. Lakše je. Dobijemo priliku da iscijelimo svoje dijelove straha.

Malen je ovo grad, pun znatiželje i rječite prošlosti, metemo često ispred tuđih vrata i vidimo trunje u tuđim očima sve kako ne bismo pogledali u sebe - otvoreni prozori na kućama, mediteranska klima, u malom gradu sunčani i topli dani ispunjeni su nekom mediteranskom dosadom koju jugo nosi na sve strane, s jednog kraja grada na drugi, prima se poput peludi na odjeću, ulazi na balkone i u kuće, osvaja sve. Sve od nje zeleni. Rastu priče u kojima je susjedova trava zelenija, mitovi već imaju živa lica, a aveti iz potkrovlja šuškaju usred bijela dana i nitko im se ne čudi puno. Nađe se uvijek i kakav nerealizirani pisac koji na to sve nadoda još koju riječ, doživljaj, ustaju mrtvi, bacaju kletve.

Malen je ovo grad, ali ništa u njem nije toliko dramatično osim ljudi. Kažu da je i u puno većima isto…Tako ponekad dozori ta velika dosada koju ni društvene mreže ne mogu zakrpati, pa se kao crna rupa raširi gdje joj se prohtije, gladna životnog sjaja neke zvijezde, one s imenom i onih bezimenih. Trči gradom i viče: - Nahranite me, nahranite… U malenim gradovima muče nas osim glasnih i gladnih dosada, samo još malene brojke - deficit obzira i višak pretpostavki. Sve skupa kad se zbroji, imamo savršenu podlogu za razvijanje psihoza svake vrste. Još uvijek nismo načistu oko toga za koga bismo trebali živjeti: za sebe ili svijet?

S godinama se uskladimo, čini mi se, tek kada dođemo na kraj sebe, tada nas mogu izmjeriti jer smo savršeno – nepomični

 Da mi je ova pamet i neke druge godine, sve bih drugačije - kaže ona kao zaključak našim riječima o težini svakodnevice i negiranju i odbacivanju ranjivosti koja nam u odrasloj dobi samo (kao) šteti, dok se ja pokušavam sjetiti kad sam to točno počela piti kavu bez kofeina i životariti život… Nisam joj rekla da je to jedna od narodnih u koju ne vjerujem i da ne bih ništa mijenjala, ni godine s pameću, ni pamet s godinama – i da promijenim sve, pogriješila bih sigurno negdje drugdje, uostalom, sve mi je jasnije da je ljudski griješiti i da nas jedino greške uče kako da '' narastemo'' kao ljudi. Možda postoji neki lakši način, ali ja ga ne znam. A sumnjam da ga itko zna. Vremenom postajemo dovoljno mudri da budemo svjesni svoje gluposti, dovoljno iskusni da jasnije vidimo sebe i druge i još uvijek imamo volju i ludost pronaći sreću koja će biti smislenija od jučerašnjih želja, više naša a manje njihova.

Možda bismo se mogli usuditi posegnuti izvan poznatih granica naših malih gradova i dobro štićenih, naizgled savršenih mikrosvjetova, da nadrastemo ograničenja i crnim rupama uskratimo zvijezde na meniju. Milijarde nas je tu. Milijarde jedva izbrojivih, ali tako stvarnih bića. Ne moramo biti tragači za ljudskim slabostima samo kako bismo dodali sol na njihovu ranu. Možda bismo za promjenu u rukama mogli nositi – flastere?


  KLJUČNE RIJEČI:  ivana vranjić /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.