Tko bi svijetu ugodio? A i tko pokuša, nije normalan - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 28.09.2019, 14:32h   •    

Kolumna

Tko bi svijetu ugodio? A i tko pokuša, nije normalan


PIŠE Š.I.
OBJAVA 28.09.2019, 14:32h

Koliko ste vremena potrošili udovoljavajući svijetu, ispunjavajući tuđa očekivanja, a sve zbog toga da bi vas netko volio, da bi vas prihvatio, ili što je najčešće, da bi vas ovo današnje društvo smatralo normalnim? Nemojte reći nikad jer vam neću povjerovati. To što lažete meni, manji je problem.

 

 

Čak su i oni najsvojeglaviji, najciničniji među nama koji društvu udaraju kontru samo da bi ga iživcirali, bili pod čizmom očekivanja društvenog miljea, sve do jednog dana dok im nije, laički rečeno, pukao film. Dok se nisu opametili, a društvu, mjerilu našem, postali crne ovce i vječna meta u koju mogu kad god im se prohtije gađati svojim primitivizmom. 

Takvi smo od špilja još

Čovjek je društveno stvorenje i velikim dijelom društvena tvorevina. Taj sistem zajedništva datira još od vremena kad smo živjeli u pećinama i jedino smo na takav način mogli preživjeti napade divljih zvijeri i vremenskih neprilika – da se stisnemo jedni uz druge i djelujemo kao jedan. Izolirani pojedinac nije mogao preživjeti sam. Njega bi prvog pojelo.
Zato se danas plašimo biti pojedinci – da nas ne pojedu naši, jer, kako smo otišli korak naprijed u evoluciji, evoluirale su i zvijeri kojih smo se nekoć bojali. Stotine istraživanja pokazalo je da se izolirani pojedinac brže razboli, da brže propadne fizički i mentalno i da je samoća za čovjeka najgora od svih bolesti današnjice.

Otuđenje.

Drugi ljudi su naša ogledala, moramo se u nekome ogledati. U grupama pronalazimo slične sebi, sličnih afiniteta i želja. Koliko tko ulazi iskreno u to, neki je drugi problem, ali tražimo čopor u kojem ćemo se osjećati prihvaćeno i među svojima. Za većinu ljudi biti prihvaćen znači biti vrijedan. Imamo potporu, jaki smo, čak toliko da možemo otvoreno mrziti drugu grupu koja ne misli kao mi, ako i zarežimo na njih glasno, uvijek su tu '' oni naši'' koji će nas braniti i čuvati nam leđa. Što je problem ako si sam, je l'… Tako imamo grupe liječenih alkoholičara ( dobro, to su grupe potpore, ali moram i njih navesti), SDP ili HDZ, razne političke stranke i strančice, klub pjesnika ili društvo boraca za podizanje svijesti o ekologiji…Da ne nabrajam, ima ih… Amerikanci su posebno inovativni u osmišljavanju ovakvih okupljališnih grupa. Istina je da su mnoge od njih doslovno ljudima spasile živote, pogotovo ako imate sreće pa nabasate na grupu otvorenih, dobrih duša koje iskreno žele pomoći…

Uglavnom, želimo biti prihvaćeni jer to znači da nešto i vrijedimo kao čovjek

A kad želimo da nas prihvate, dogodi nam se često da želje tih koji bi nas trebali prihvatiti stavljamo ispred svojih. Ljudi se često prodaju za ljubav, iako to nitko neće priznati. Mi bismo da nas vole…
Kad želimo ući kroz neka vrata, moramo za njih imati ključ, a ključ za prihvaćanje društva je da im pokažete da ste kao oni, isti, da ste u granicama norme koju je to isto društvo propisalo kako biste postali njegov punopravan član, kao:
''visina – 180 cm, bijelac, srednjoškolsko ili visoko obrazovanje i ne smiješ biti peder...'' Otprilike. Ako ispunjavaš navedeno, dobiješ iskaznicu i značku koju možeš nositi u nekim svečanostima, posebnim prilikama i za Božić. Na njoj piše ja sam normalan. Ili normalna, ako ste žensko. A ako se ne možete odlučiti što ste, a, tko vam je kriv. Odselite s planete. Ovdje žive samo normalni.

Jesmo li stvarno uvijek sami

Sve to, ako se i prilagodite, '' klapa'' neko vrijeme ( rastegnete se do 1, 80, pobijelite ako ste crnac, lažete da niste homoseksualac i tako…) dok smo zaneseni i ushićeni što smo  '' zavrijedili ljubav '' nepoznatih ljudi, dok smo ponosni na sebe što smo realizirali svoje najdublje težnje – biti voljen i prihvaćen. Moram i opet ponoviti – ljudi traže ljubav i prihvaćanje, al' uvijek i svugdje. ( neću više naglašavati)

A onda se, malo pomalo počne buniti onaj naš najvatreniji navijač, najluđi, najgrleniji, huligan, revolucionar i bog u nama – naša duša. Pa kaže:

- Dobro, idiote, vidiš li ti što radiš od sebe? Postao si oni? Misliš li da je u redu da ti budeš oni? Nemoj se praviti da te ne boli ta porazna činjenica što si prodao sebe da bi zaradio odobravanje tebi nebitnih ljudi. A za što točno? Oni te kao vole i poštuju? Tko će ti od njih čuvati leđa kad ti bude trebalo, tko će biti s tobom kada budeš bolestan? Tko su ti važni ljudi u tvom životu kojima si dao za pravo da budu važniji od tebe? S kim se ti boriš? I za koga?

I onda shvatiš. Koga si to izdao. Istina, ne odmah. Istina, ponekad ti trebaju godine da dođeš sebi i da odrediš prioritete u svom ne tako dugom životu. Ne brini, svi smo to prošli. Svi mi želimo biti voljeni i prihvaćeni. ( evo, neću više)

Kroz život se mijenjamo i tražimo. Ponekad na krivim mjestima

Nisam ni ja do ovih zaključaka došla iz knjiga, nažalost. Koprcala sam se kao riba na suhom dugo, dok nisam shvatila da ću umrijeti ostanem li takva, ne –ja.

Sjećam se i danas prigode, podsjetnika na to što su i kakvi ljudi, pogotovo oni ne baš nešto pametni, kad mi je jedan postariji gospodin, uvjeren u svoj neodoljivi šarm rekao:

- Mala, čime se ti baviš?
- Pišem i širim mir u svijetu ( ovo za mir u svijetu ostalo mi je još od vremena kad sam željela biti misica) – rekoh.
- Šta pišeš – on će na to s izrazom lica koji mi je već živce digao na 300.
- Svašta pišem: pjesme, kolumne, romane, epitafe, dopise Bogu, otpise vragu, zamolbe za radna mjesta…
- Ajde, bogati, ona piše?! To da si mi rekla da kopaš, rekao bih da nešto i radiš. Lako tako. Mogla si lipo reć' da ne radiš ništa!

Srela sam ga nakon nekoliko godina na promociji svoje knjige. Kad sam mu došla zahvaliti što je odvojio svoje dragocjeno vrijeme da bi uveličao moju svečanost i moju umjetnost, nisam izdržala a da ne dobacim:

- Napisala sam knjigu, vidite, al' kupila sam i polje u Danilu pa svaki dan odlazim tamo. Sad stalno kopam. Čisto da svijet vidi da nešto radim!

Budite svoji. Udovoljite sebi. Svijetu nitko nikada nije i neće. Svijet će vječno zabadati nos u tuđa posla i kritizirati. Nema pametnijeg posla. Kad ne kopa. Osim toga, nije ni tako loše biti crna ovca. U modi smo.

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.