Poljubi zemlju po kojoj hodaš - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 01.06.2019, 09:23h   •    

Kolumna

Poljubi zemlju po kojoj hodaš


PIŠE Š.I.
OBJAVA 01.06.2019, 09:23h

Što idem starija sve me više oduševljavaju te neke čudne a obične, male, ne na prvu vidljive stvari u životu. Često od šume ne vidimo drvo, ali ja baš ta stabla vidim. Možda zato što sam pjesnik.

 

 

Da mi je netko kojim slučajem prije dvadeset i koju godinu rekao da ću kroz neko vrijeme u budućnosti s oduševljenjem buljiti u prozore i balkone zgrada u svome gradu i diviti se najlonskim vrećicama na žici za sušilo, kojima se poigrava blagi proljetni povjetarac dok proizvode poput kakvih glazbala razigran i uhu mi ugodan zvuk, kao da pripremaju bal za vrijedne pčele pa se uštimavaju  - rekla bih mu da nije normalan ili još gore, kakva sam bila tada, izvrijeđala bih ga na mrtvo ime i poslala u neku stvar, da se nekome drugome petlja u život i dijeli mu jalova, bespotrebna proročanstva. Takvo što nikad, ali baš NIKAD ne može imati veze sa mnom. Ne može, pa, valjda, ja znam - volim bučne, radikalne ekologe, osviještenu zelenu gerilu u borbi za planet, ako mi ikad i padnu na pamet.

Ali može. I moglo je. I nisam znala i ne znam.

Eto, odrastu ljudi, uozbilje se, promijene, progledaju i znaju da ne znaju. I nauče i to da oni koji vole ne moraju voljeti ni bučno ni na sav glas ni tražiti zasluge za svoju ljubav i da se mnogo od ovoga svijeta događa u najdubljim tišinama ljudskih srca i života.

Tako sam i danas po tko zna koji put ove godine bila zadivljena i sretna istovremeno, kao kad u tami svijeta prepoznate ona mala, sitna svjetla, kao krijesnice koje nose svjetlo da drugima obasjaju put i razbiju tamu – oduševljena i zadivljena najvećim, najtišim a najglasnijim ekolozima na području Dalmacije (ako ne i šire) – onim skromnim, dragim babama i gospođama koje peru i suše najlonske vrećice pa ih revno i s voljom stavljaju na  balkone i pod prozore, poput malih zastava slobode i zdravlja. I svaki mi put izvuku osmijeh na lice. Ako ćemo iskreno, na ruke perem samo rijetke komade odjeće i to ako je taj komad baš nešto posebno skup pa mi je zbog toga prirastao srcu i čuvam ga k 'o vrijedan artefakt povijesni da se ne raspadne, odnosno, s mukom vlastitih ruku i znoja i omekšivača odlažem njegovo raspadanje koje slutim.

Nitko te čuvarice najčešće ne primjećuje, nisu aktivistički glasne, medijski popraćene, politički rigidne pa im zbog toga, valjda, nitko  nikada nije zahvalio.

„Hvala vam što to činite za sve nas“, evo ja ću im reći hvala ovako javno.

A trebalo bi im odati počast, tim gospođama, ženama, damama iz stvarnog života, trebalo bi im reći hvala. Trebalo bi im odati počast, makar i ovim malim tekstom, iako bih i više od ovoga da mogu.

Dio su svijeta koji nestaje, koji poznaje što je to ljubav i žrtva za drugoga, koji obnavlja, a ne gomila. Da je više takvih žena koje u ovom suludom svijetu jurišanja za nigdje, za slavom, za pohvalama nebitnih ljudi i nagradama u obliku papira i komada željeza s površnom pozlatom, bio bi ovaj svijet i bolje i ljepše i čišće i ljudskije mjesto.  I ostalo bi ga nešto i za ove što će doći iza nas.

Pripadaju te divne žene onoj generaciji kojoj nije bilo sve teško, koja je znala dati i koja je shvaćala da bez obzira koliko bilo mukotrpno ono što život od njih traži – ipak moraju učiniti. Imaju u sebi i blagost i snagu kojoj se divim. Zapravo, neopisive su i sjajne, čiste i nepotkupljive. I slabe, da. Ali to ćemo im oprostiti jer ljubav i jest takva – sve je.

Zapravo, ovo je priča o vremenu i ljudima koji polako odlaze s ove planete, a s njima i dio nekog dostojanstva koje u sebi nose.

U tim opranim, mirisnim i šuškavim najlonskim vrećicama na žici podno prozora i balkona, leži simbolika čovječanstva današnjice – stvarima koje se recikliraju uz malo truda i malo muke. I puno ljubavi.

Mi, moderni i bahati, često beskorisni kritičari svijeta, osviješteni i nedodirljivi sa svojim platnenim vrećicama i velikim pričama o recikliranju, razdvajanju, ratificiranju – nikada ne bismo nakon napornog radnog dana i milijun obaveza koje smo si nametnuli iz jednog jedinog glupog razloga – da se možemo hvaliti pred drugima svojom važnom i tobože uspješnom zauzetošću – uzeli u ruke sapun i toplu vodu i nad kadom prali najlonske vrećice. Prejeftine su. Mi nemamo vremena ni za sebe. Zato glasamo po građanskoj dužnosti za one koji su plaćeni činiti to umjesto nas. Osjećamo dužnost.

Ako se zbog ičega divim generaciji koja je mene i moju generaciju donijela na svijet – onda je to taj čin iskrene požrtvovnosti, iskrene ljubavi bez računa. Taj čin ljudskosti, davanja bez kalkulacije i fige u džepu, bojim se da nismo naučili od njih. Mi smo generacija dobrih matematičara, opismenjena, s velikim dobronamjernim statusima.

Drugi put kad budete hodali gradom ili šetali kući s posla, umjesto da buljite u ekrane mobitela, bacite pogled prema gore, na balkone zgrada i kuća grada u kojem živite. Gore se uvijek nešto događa. Kad vidite na sušilu nekoliko najlonskih vrećica i sve su uredno poredane jedna do druge, kad vidite kako se njišu na proljetnom povjetarcu pod suncem i učini vam se da pripremaju glazbu za zabavu s pčelama – zahvalite Bogu, svemiru, nekome što su tu. Možete biti mirni jer ćete znati da još uvijek tu negdje oko vas, iako ih ne primjećujete, žive istinske čuvarice ove Zemlje, dobre vile, prave kraljice i majke koje su s više ljubavi i požrtvovnosti očuvale ovaj planet i poredak života, nego ćemo to vi i ja u svojoj ekološkoj borbi i angažiranosti ikada učiniti. Zahvalite i njima. Ponekad je dovoljno malo da bismo spasili svijet.


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.