Može li čovjek preživjeti u ovom svijetu a da makar malo ne laže? - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 29.02.2020, 09:34h   •    

Kolumna Ivane Vranjić

Može li čovjek preživjeti u ovom svijetu a da makar malo ne laže?


PIŠE I.Š.
OBJAVA 29.02.2020, 09:34h

Laganje možemo definirati kao namjerno davanje krive informacije ili ostavljanje pogrešnog dojma, laž je svjesno izrečena neistina ili obmana. Svatko slaže barem jednom u životu.

 

 

Dobijem tako prije neki tjedan, dva poziv od poznanice da joj lajkam  stranicu na facebooku na kojoj je odlučila javnosti prezentirati svoje slikarsko umijeće. Osim toga, pošalje mi i privatnu poruku u inboks u kojoj kaže kako bi voljela da što više ljudi vidi tu stranicu jer ima ozbiljne namjere s njom – odlučila je više vremena posvetiti se svojoj umjetnosti koju je dugi niz godina zapostavljala, pa je sad, eto, napokon pronašla vremena da se pored djece, posla i silnih obaveza posveti i hobiju koji toliko voli, a u dogledno vrijeme te bi slike voljela i unovčiti. ''Ajde, baci oko pa mi kaži što misliš o slikama'' – veli ona razdragano. U životu sam dosad već nebrojeno puta naučila da su ljudi jako osjetljivi na svoje uratke, nebitno u kojoj formi oni bili i da moram pažljivo birati riječi kad o njima pričam jer mali je broj onih koji žele čuti kritiku, makar i konstruktivnu, pa je u takvim situacijama najbolje reći da je nešto dobro, makar nam se i ne svidi, dakle, najbolje je lagati. 

I tako, pregledavam ja svaku od nekih dvadesetak slika koliko ih je objavila i ni u jednoj ne mogu pronaći nešto što mi se sviđa, zapravo, učinile su mi se previše amaterske da bi netko za njih izdvojio novac. Al' kako joj to reći? Ako joj kažem istinu – da mi se ne sviđa to što radi, moja će je istina pogoditi i može poljuljati njeno samopouzdanje. Ako kažem da mi se sviđa njezin rad, lagat ću. Biram manje zlo i odlučujem prešutjeti istinu. Ne želim povrijediti njezine osjećaje, a osim toga nisam ni neki veliki stručnjak po pitanju slikarstva. Zašto nisam izrekla ono što mislim, zašto se u ovakvim i sličnim situacijama bojimo reći istinu? Mnoga ponašanja koja mi ljudi prakticiramo mogu nam najbolje objasniti samo psiholozi. Svi se kunemo u istinu, a svakodnevno lažemo.
Ako laži imaju boju, ova je moja bila neobojana i spada u red onih sitnih, tzv. bijelih laži, bijelih poput slikarskog platna moje prijateljice. Ali svi znamo da laži ima i puno šarenijih, tamnijih i potpuno crnih kojima čovjeka namjerno dovodimo u zabludu da bismo ga iskoristili ili mu učinili nažao.

Istina koju moramo priznati je da je laganje sastavni dio svijeta u kojem živimo. U posljednjih nekoliko godina zasjelo je na tron u gotovo svim segmentima naših života, mogli bismo reći da je čak postalo svojevrsna bolest današnjice. Iskrivljavanje istine otišlo je toliko daleko da malo tko više razlikuje laž od istine, odnosno počeli smo na laž gledati kao na nešto što je društveno prihvatljivo, na što svjesno pristajemo.

Zašto lažemo?

Laganje možemo definirati kao namjerno davanje krive informacije ili ostavljanje pogrešnog dojma, laž je svjesno izrečena neistina ili obmana. Svatko slaže barem jednom u životu. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, pokušavajući se zaštititi od emocionalne boli. Psiholozi koji proučavaju laganje običavaju reći da su najveći lažljivci oni koji tvrde da nikad ne lažu. Roditelji lažu djeci, djeca lažu roditeljima, životopisi u prijavama za posao su puni laži, većina razgovora na poslu je odglumljena, laže se o bolovanju, reklame lažu, društvene mreže smatraju se rasadnicima laži, a političari su postali sinonim za lažljivce…

Općenito pravilo glasi: gdje je laž, tu je i strah – od prijekora, kazne, strah da smo učinili nešto loše…Lažemo jer se bojimo posljedica istine ili se bojimo da ćemo biti kažnjeni. Naravno da sve laži nisu jednake - laž se razlikuje od onih najmanjih kojima zapravo želimo zaštititi tuđe osjećaje kao ja moju frendicu slikaricu, poluistina do onih velikih kojima prikrivamo svoje greške i od kojih samo mi imamo korist. U većini slučajeva ljudi se koriste bijelim lažima , odnosno, dobronamjernim obmanama.
Te laži koje govorimo svakodnevno obično nisu velike, najčešće se radi o dobronamjernim lažima – lažemo prijateljici da ne izgleda debelo u novoj haljini, lažemo partneru kako je večera dobro ispala premda je bila jedva jestiva, lažemo da nam se sviđa nečiji izbor koji nam se zapravo ne sviđa. 

Možemo li prepoznati kad nam netko laže? Iako su ljudi uglavnom uvjereni da znaju kad im se laže, istraživanja pokazuju da pogađamo istinu ili laž u otprilike 50 posto slučajeva.

Zaključujem da smo mi ljudi prekrhka, osjetljiva bića i da zbog toga najčešće jedni drugima lažemo, tako se štitimo od istine i od boli koju ona u nama izaziva. Istinu govoreći, svima bi nam bilo puno bolje da nemamo potrebu za laganjem i obmanama. 
Najpametnije od svega je da promislimo o svim riječima koje izgovaramo, da ih budemo svjesniji jer njima možemo učiniti mnogo toga dobroga, ali i povrijediti ljude. Valjda ćemo u nekoj dalekoj budućnosti mi ljudi biti toliko osviješteni da nam laži više neće biti potrebne, vodit će nas istinska priroda i istina u nama, znat ćemo više i osjećat ćemo bolje i sebe i ljude i svijet u kojem živimo. Laž će jednostavno nestati kao suvišna pojava. 

No, dok do toga ne dođe prije odluke da nekome slažemo, dobro je prisjetiti se Nietzscheove rečenice: '' Potreslo me ne to da si mi lagao nego to što ti više ne vjerujem.'' Jer kako god bilo, uvijek smo mi ti koji biramo.

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.