Kako od muhe napraviti slona? - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 15.09.2019, 11:19h   •    

Kolumna

Kako od muhe napraviti slona?


PIŠE Š.I.
OBJAVA 15.09.2019, 11:19h

Od muhe se dobije slon tako da dugo vremena okrećete glavu na drugu stranu. I to je sve.

 

Ljudi su, zapravo, kante za smeće s ekstremitetima i ponekom moždanom vijugom i nemojte misliti da sam pretjerala u ovoj usporedbi. Pa pogledajte nas samo. Nema kod nas ekologije, razdvajanja otpada, recikliranja, samo tako hodamo svijetom i trujemo sebe i sve oko sebe. Puni smo žuči.

Od svega što postoji na ovome svijetu, najviše što nas može unerediti, dotući, ubiti na mrtvo ime jesu - naše vlastite emocije. Ni požari, ni potresi, ni poplave, sve je to ništa u usporedbi s onim što je u nama…Tko je ono rekao da se pravi boj bije u duhu? Tko god da je – pametno je zborio. Jer jedan čovjek – to je čitav jedan svijet.

O tim vražjim emocijama i svemu što u nama izazivaju, znamo malo, nedovoljno da bismo mogli sami sebi pomoći. Samopomoć nam je stran pojam, iako ne bi trebao biti, jer dok nam pomoć stigne od tamo nekih ljudi, tko živ tko mrtav, bilo bi dobro da makar to malo o sebi znamo da funkcioniramo zdraviji. Čovjek je uvijek sam, rodi se sam, umre sam, a kad ima problem s kojim se muči, najsamiji je na svijetu, pogotovo ako o njemu šuti. Zato bi bilo dobro naučiti kako biti sebi prijatelj, i kako nositi samoga sebe, a ne kad nas svijet zgazi i izubija da u ime tog istog svijeta – dokrajčimo se sami. Onaj križ koji nosimo o kojem svi pričaju kao o dokazu vlastite snage, nije imaginaran ni drven na našim leđima – mi smo taj križ, duhom i tijelom. Nosimo sebe.

Da se spoznamo, bilo bi lakše, zato se zalažem za uvođenje psihologije u škole od prvog razreda osnovne, možda čak i ranije, od vrtićkih dana da jačamo emocionalnu inteligenciju, svijest o sebi i drugome, da razlikujemo što je dobro za nas, a što nije, da naučimo kako se slušati, a onda i poslušati, na kraju i djelovati. Možda bi za početak bilo dovoljno da naučimo pričati o onome što nas muči, što osjećamo. Ako znamo staviti flaster na prst kad se porežemo, morali bismo znati staviti flaster i na dušu kad krvari.

A onda pogledam svoga psa, tu nižu vrstu od ljudi, kako ih često volimo nazivati. Od dana otkad mi je ušla u život, ja joj se divim i toliko toga mogu od nje naučiti. Ne govori, al' priča. Ona intuitivno zna što treba napraviti kad je boli – koju travu pojesti, koji lijek si propisati. Nekad samo trči uokolo bezglavo. Valjda izbacuje stres. Činjenica je da ona sebe sluša..

A što je s nama, zašto mi tako inteligentni ne znamo ono što ona zna, običan pas? Moj pas možda ne liječi svoje emocije, ali liječi ono što joj smeta. I kod nas je ista stvar – ukoliko ne zaliječimo emocije, oboljet će nam organi. Znači, mogli bismo naučiti nešto i od pasa.

I od stabala. I od mjesečine. Od mora. Od planine…Samo ako želimo.

 

Muha još nije slon, al' sad će…

 

Pederu!
Šta si to obukla, nakazo?!
Debela spodobo!
Jebote, glup li si! Kako možeš biti tako retardiran?!
Znaš, ima ljubavnika, jučer sam je vidjela s nekim tipom kasno navečer, a bogami nije joj to bio muž! Pssst, evo je..
Bijednik, nosi cipele iz Lidla!

 

O ovakvim i sličnim ljudskim ugrizima mogla bih do sutra, ali vjerujem da ih i sami vrlo dobro znate, nažalost i da znate koliko bole. O otrovu koji nam ostavljaju u tijelu oni od naše vrste, koji nas nagriza iznutra isto sve znate. Ljudi ste. Ako ne saniramo taj otrov, pretvori nas u ono isto čudovište koje nas je ugrizlo, pa jednog dana umjesto da volimo, mrzimo.

Istinabog, ja još uvijek ne razumijem taj iskonski ljudski kretenizam, ali pokušavam ga shvatiti koliko mogu, čisto zbog toga što ne želim da se useli u mene kroz one pukotine koje još nisam zalijepila i ona nezašivena mjesta za koja nisam imala konca da ih pokrpam, u meni.

Ponekad, na ulici, među ljudima, ovo se ljudsko tijelo čini tako prozirno, jadno i slabo, čini se kao mamac za svako zlo po putu i uz put, čini se kao da naše bolne točke pulsiraju kroz nas toliko jako da imamo osjećaj da ih svi vide pa se trude učiniti ih još bolnijima. Normalno je nepoznatog čovjeka vrijeđati na ulici zbog onoga što jest ili kako izgleda. Takav je naš normalni svijet.

Vrijeme je za neke nove lekcije, svijet se mijenja, mogli bismo i mi. Možda bismo se mogli i spasiti

Nisu nas do prije nekoliko godina, možda neko desetljeće unatrag učili da volimo sebe, da poštujemo svoje biće, nisu nam ni objasnili razliku između sebičnosti i zdravog poštivanja granica duše nam i tijela. Naučili smo da je u redu da poštujemo druge, ali da ne tražimo isto poštovanje za sebe, učili su nas da se prilagođavamo kalupu da bismo bili prihvaćeni, voljeni, da je u redu da nestanemo sasvim, da postanemo Nitko da bi netko drugi bio sretan Netko. Trpljenje je postalo neka bogomdana nagrada. Plašili su nas samoćom k 'o najgorom kaznom: budeš li takva nitko se neće s tobom družiti, ostat ćeš sama ni udat se nećeš…Bar su tako meni govorili. Da su bar pogodili…Niti je udaja neka premija niti je samoća loša. Stvarno ljudi trljaju svašta…Nema gore stvari nego kad se čovjek odrekne sebe da bi udovoljio svijetu, pogotovo onom svijetu koji od vas traži da se mijenjate a sam nema snage za isto.

Svima se nama, kao i Isusu dogodi trideset i treća. Nije da baš umremo, ali promijenimo se sasvim. Nekome to bude trideset osma, nekome pedeseta - kad nam se oči otvore, a duša malo jače zavikne. Zacvili. Dogodi se ta jedna godina kad nas zanima naša istina i kad nas put do nje sam pozove…

Kad muha naraste u slona, nitko je dugo, dugo niti ne primijeti

Emocije su poštari i one dobre i one loše koje većina ljudi kao nema. Nitko na ovome svijetu nije ni ljubomoran niti zavidan. Osim mene. Ja priznajem da jesam. Shvatila sam da je to zdravo.

Tako kad vam ti poštari iz dubine vašeg mraka i iz onog svjetlijeg dijela duše dođu, nemojte se praviti da niste kod kuće. Možete im zalupiti vrata, zatvoriti sve prozore, nećete ih otjerati. Njihovo je da vam isporuče poruku – čekat će i dvadeset godina ako treba. Samo, za dvadeset godina to više neće biti jedno pismo, već čitava hrpa koju ćete morati pročitati o sebi. Roman.

I ono kad su vam se u razredu rugali, i kad vas je odbila cura koja vam se sviđala, kad po stoti put niste primljeni na posao za koji ste se natjecali, kad su vam prijatelji okrenuli leđa, kad vas je izdao onaj kome ste vjerovali…Zamislite sve te boli kao komade papira skupljene u jednoj kanti. Nije baš neki prizor, je l' da? Razlika je samo što ti papiri ne bole.

Kako uragani haraju svijetom, tako isto postoje oni unutar nas. Tko bi živio normalan da je takvo nevrijeme svaki dan, al' svaki dan 365 dana u godini?! Slike nedavnog Doriana na Bahamima koji je ostavio pustoš iza sebe pokazuje sliku duše čovjeka kojega je porušio njegov vlastiti uragan – bol s kojom više nije znao kako, koja se negdje u svemiru toliko uskovitlala, nalijepivši na sebe godinama ignorirane one sitne trunke i trnove koje smo sakupili putem. Bilo bi dobro da više znamo o sebi i da se više volimo. Možda ćemo tako bolje poznavati drugoga i više voljeti drugoga. Jer taj drugi i jest jedan mi. Stvarno jest. Pitam se samo koliko je Zemlja boli gutala, emocija potisnula i sakrila pred nama i sobom kad joj se događa ovo što se događa danas? Mora da je gadno boli.

Nije ni ona čitala na vrijeme, čini mi se…

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.