Jednom će biti bolje... ili neće - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 15.06.2019, 10:01h   •    

Korak naprid

Jednom će biti bolje... ili neće


PIŠE Š.I.
OBJAVA 15.06.2019, 10:01h

Prepreke često nisu pred nama, nego u nama. Neke smo sami stvorili, neke naslijedili. Ovo je vrijeme velike duhovne krize – krize autoriteta.

 

 

Kraj je školske godine. Još jedne. Izmučeni učenici i roditelji proslavljaju dolaske svojih brodova u sigurne luke petih, šestih i inih razreda osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Nastavnici se kriju po najmračnijim školskim sobama, nadajući se da ih neće pronaći moliteljske horde hodočasnika za veće ocjene. Znojni, umorni i iscrpljeni kao da su kopali, vuku se po školskim hodnicima dok su mislima daleko na nekoj od plaža.

Svaki me put uhvati ista tuga gledajući tu djecu, i svoju i tuđu, što im rade od života i kako je još jedne godine čitav sistem obrazovanja ostao ISTI. U ljudskom životu ''isto'' najčešće znači stagnaciju.

Ima li smisla iznositi sve ono što ne valja u našem sustavu školovanja i u nedovoljnom uspjehu nas roditelja i nastavnika da promijenimo što je trulo i ne valja – jer to jest naša priča? Školstvo i obrazovanje uvijek je naša, zajednička priča. Ili je bolje pričati samo o pozitivnim stranama, a ove druge koje nam ne pašu gurnuti pod tapet, nadajući se da će nestati? Evo, možete vi kući na papir napisati pozitivne strane koje su se dogodile, ja se ne mogu sjetiti ni jedne, a sve zbog toga što uvijek požar gasimo na isti princip – čašom vode. Požar još bukti, a mi žedni..

Ne mogu se oteti dojmu da se skupa s našom djecom i njihovim nastavnicima vrtimo godinama u začaranom krugu, kvragu, k' o da je tko na Hrvatsku bacio urok pa nikako da nam krene, a da je svaka promjena koju učinimo minorna i nedovoljna za pravi zamah koji će toj djeci omogućiti da raskrile krila i polete u život kao dobro odgojeni i obrazovani ljudi. Sretni ljudi.

Život nam nameće jednu od najtežih zadaća: da naučimo pomiriti stvarnost i ideale. Djecu treba osposobiti za život tako da nauče kako biti sretan i zadovoljan čovjek, čovjek koji je dužan dokazati se samo sebi, a ne društvu, čovjek koji će cijeniti slobodu da bude tko jest jednako kao i tuđu, bez obzira slažemo li se u idejama, boji kože ili crkvama koje posjećujemo, čovjek koji će surađivati i graditi, koji će birati mir umjesto ratovanja, koji će čuvati prirodu osviješten o važnosti veza među bićima na ovoj planeti.

Školske su ustanove u našoj državi postale čudne, zatvorene ćelije u koje šaljemo djecu kao da idu tamo gubiti vrijeme i da se usput malo odmorimo od njih, dok drugi preuzimaju brigu za njihov odgoj i čuvanje. Zapravo, škola je neki oblik bejbisitinga, besplatnog koji uvijek možeš kriviti ako nije sve onako kako si zamislio.

Kad ta mala bića iziđu kroz vrata svojih košnica s diplomom u rukama, začude se stvarnome svijetu koji nije onakav kakav su im učitelji tumačili: u njemu ne vlada dobrota, nitko ih ne pita o sinusima i kosinusima, opsegu trapeza, o zavisno – složenim rečenicama. Mladi se čovjek nađe potpuno zbunjen pa pita roditelja što je istina – ono što je čuo u školi ili ono što je vidio u svijetu jer nije, između ostalog, naučen da vjeruje svojim očima i ušima.

Roditelj, i sam jednako zbunjen, kaže: idem ja sutra do tvog nastavnika da vidim što oni tamo trabunjaju i kojim su ti to ludostima napunili glavu, a mogao bih usput tražiti i da ti zaključe peticu, zbog boljeg prosjeka, kad već idem. U toj su školi sve neki idioti, čini mi se…

I tako on ode u borbu za pravedniji svijet.

Kad dođe pred učitelja, ovaj mu odgovori rečenicom koju svaka generacija zna napamet: mi ne možemo ništa, takav je plan i program rada, ako se ne držimo plana i programa, bit ćemo kažnjeni…

Roditelj se ne razumije u plan i program, nema pojma što je to točno, ali mu padne napamet da bi taj program trebao biti prilagođen djeci i njihovim stvarnim potrebama a ne papiru na kojemu je pisan. No, šta se tu može, tako je kako je.

Kad nastavnik zaključi peticu bez pogovora, roditelj ponosan ode kući i ispriča djetetu sve što je vidio u toj čudnoj zemlji u koju ga je slao svakoga dana:

Sine moj, ono je tamo luda kuća, to nema veze sa stvarnim životom, ali strpi se još malo, kraj će školovanja pa će biti bolje…

I tako. Jednom će biti bolje, rečenica je koja spašava od najranijeg djetinjstva. Draga je l(j)udima.

Završit ću ovaj tekst s nekoliko riječi o autoritetima, tim divnim odlikama bića koja su izumrla davno kao vile i dinosauri – kategoriji ljudi koje više nema, a nekoć su joj i nastavnici pripadali, i to riječima M. Jergovića koji je konstatirao:

'' Učitelj bez autoriteta je školska luda. Ako su oni jadne i bijedne lude, tada smo lude svi.''

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.