Ako ne možeš mijenjati svijet, njegove kokoši i alapače i sve ono što nas straši - možeš sebe - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 12.10.2019, 11:22h   •    

Kolumna Ivane Vranjić

Ako ne možeš mijenjati svijet, njegove kokoši i alapače i sve ono što nas straši - možeš sebe


PIŠE ŠibenikIN
OBJAVA 12.10.2019, 11:22h

Kad sam bila malena, ne ono skroz mala nego od nekih 7 – 8 godina, kad sam počela doživljavati svijet oko sebe i o njemu donositi vlastiti sud, zaključila sam da se nekih pojava u tom velikom svijetu bojim: kokoša i alapača. Kokoše su postale strah broj jedan, a alapače strah broj dva, iako bi moglo i obrnuto.

 

 

Svi znate što su kokošje životinje: male, pernate živine, sitnih očiju, praznog pogleda, koje vas mogu iskljucati po nogama kad se naljute ili već gdje dohvate. Strašne se čine kad tako isfrustrirane rašire oba krila i odluče krenuti u napad - izgledaju duplo veće dok trče za vama s onim bijesno – tupim izrazom na sićušnom licu, kao da će vas živa pojesti. A sve zbog toga što ste ih gađali kamenjem, na primjer. Meni je to bila jedna od dražih zabava kad bih došla kod babe na selo. Inače sam, osim ovakvih ispada, bila dobro dijete. Relativno dobro. Te su me jadne, ružne kreštalice i živcirale i plašile u isto vrijeme. S posebnim sam guštom jela juhu od njih. Moja je baba govorila da je kripna. Dakle, prvi strah bio je malen, živahan, pernat, nesao je jaja i trčao bi za mnom ako bih ga izazivala. A kao što se da primijetiti iz prijašnjih riječi nije da nisam voljela izazivati. Drugi je strah nalik ovom prvom u mnogome, ali nije od njega bilo ni juhe ni jaja, a odnosi se na one pripadnice ženskog roda koje bi, da su rođene u životinjskom svijetu sto posto bile kokoši. Moj ih je ćaća zvao alapače, a kako sam odrastala, shvatila sam da ih ćaće iz drugih kuća jednako nazivaju.

Njihova je glavna karakteristika bila da ih je zanimalo baš sve iz tuđih života, a ono što nisu uspjele doznati prisluškujući ispred tuđih vrata i prozora, doznale bi bog zna kako preko svojih doušnika, fratara, žena koje rade u dućanu ili doktora opće prakse. Imale su dobro raširenu mrežu i sigurne izvore, jaču od današnjih društvenih mreža. Koliko su brakova uništile, veza među ljudima pokidale i ljudi ocrnile, to sam bog zna. Njih je pogotovo tuđa nesreća i hranila i činila većima, a priču o tuđim preljubima, neuspjesima i bolestima širile su među ljudima k ' o sveci svetu riječ, samo naopako. Nisam ih, na moju žalost, nikad gađala kamenjem, no nije da mi takvo što nije palo na pamet. 

I ona stara narodna ''nije važno što priča nego tko priča'' u ovom slučaju ne vrijedi. Zadnje vrijeme se, eto, zaredalo da demantiram smisao starih narodnih poslovica, ali šta mogu kad je tako, nisu primjenjive uvijek: imale su te žene neku, nazovimo to, čaroliju, čarku kojom bi ljude natjerale da povjeruju u ono što govore, a to sve zbog toga što nam znaju  '' bolne točke'' – svi smo znatiželjni i zanima nas je li kod susjeda zaista trava zelenija, ili je možda uvenula, tako su one znale kako pronaći plodno tlo za svoje poslanje – otvoriti nam vrata u radosnu vijest da budemo upućeni u to što se događa po tuđim kućama, po tuđim kaučima i u krevetima. Laž i sa svojim kratkim nogama brzo obiđe pola svijeta i uništi što si je zamislila. Istina je najčešće smotana i spora i nema toliko grlatih pomagača. I šta se tu može. Ništa.

Lijeka protiv naših strahova uvijek ima, samo im se trebamo ozbiljno posvetiti da se možemo  zaliječiti, pronaći te medikamente koji će nam pomoći da živimo s njima i da nas ne dotiču više nego što bi trebali. Jer, da budemo iskreni, nitko na njih nije ni otporan ni imun. Na primjer, palo mi je napamet da otkupim neku farmu pilića jer su tad kokoše baš slatke – žute, nevine i drage taman toliko da izazovu eksploziju dobrih emocija -  možda me onda ne bi bio strah od njih kad porastu u neprivlačno pernato kvocanje. Ili, na primjer, da postanem prava žena ( što još uvijek nisam ) pa se uključim u neki ženski klub da zajedno ogovaramo i pričamo o tuđim životima, koji me, u pravilu, ne zanimaju, al' ću se potruditi ako treba – možda bih pronašla novu zanimaciju, a možda bih medalju vidjela i sa druge strane pa mi ne bi bila toliko čudna. Znate ono – najbolje je hodati u tuđim cipelama da doživimo kako je kome. Nisam još pokušala, al' možda jednom hoću. Strahovi su k ' o priljepci – zakače se i ne puštaju dok ih ne odlijepimo. Ako ne možeš mijenjati svijet, njegove kokoši i alapače i sve ono što nas straši – možeš sebe.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, patim od istog straha samo u dva različita oblika. Razlikuje ih to što od jednoga mogu, a od drugoga ne mogu skuhati juhu. Ako ljubav ide kroz želudac, idu i naši strahovi. Ako nam prije ne izađu na nos.

 


  KLJUČNE RIJEČI:  ivana vranjić /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.