Vesna Parun školovala se na Visu gdje je završila osnovnu školu te dalje u Šibeniku i Splitu gdje je pohađala srednju školu. Maturirala je 1940. godine. Uvijek je bila odlična i uzorna učenica, a pošto je živjela u teškim uvjetima, od 14-e godine sama se financirala kako bi završila školu. Često je podučavala instrukcijama kako bi zaradila svoj novac. Nakon što je maturirala, u jesen 1940. godine se preselila u Zagreb gdje je pred sam početak Drugog svjetskog rata na Filozofskom fakultetu upisala studij romanistike.

Uslijed velikih ratnih razaranja, prekinula je studij u Zagrebu i pobjegla u Split. 1942. godine vratila se u Zagreb te je nastavila sa studiranjem nakon završetka rata. No, prebacila se s romanistike na filozofiju.
Vesnina brojna obitelj živjela je poprilično teško i skromno. Majka Antica bila je rodom sa Šolte, a otac Ante s Prvića. Njezin otac, općinski činovnik, uzdržavao je obitelj od četvero djece, no često je ostajao bez posla što bi oni itekako osjetili. Uz to, zbog očevog posla, često su se selili. Tako je Vesna djetinjstvo provodila u Splitu kod tete i tetka te u Šibeniku i u Biogradu na moru.

Privatni život

1942. godine kada se Vesna s obitelji vratila u Zagreb, živjeli su u Sesvetama. Tamo joj je otac radio u općini. Uskoro joj je brat otišao boriti se na strani partizana te je poginuo.

1947. godine kada je radila na pruzi Šamac-Sarajevo te je doživjela i vrhunac trenutaka svoje nesretne ljubavi koja ju je pratila još od 1938. godine. Razboljela se od tifusa, a uz rat, i nesretna ljubav bila je jedna od razloga zbog kojih je Vesna prekinula studij.

U razdoblju od 1962. do 1967. godine bila je u Bugarskoj gdje je provela teške trenutke svoga života, udala se i razvela.  Nakon toga živjela je i radila u Zagrebu kao slobodni književnik. Pola stoljeća provela je živeći u Studentskom gradu u zagrebačkoj Dubravi da bi ga 2000. godine napustila i iz zdravstvenih razloga se preselila u Stubičke Toplice. Jako je patila zbog toga te je vjerovala da se radi o privremenoj situaciji i da će se jednom ponovo vratiti u svoj dom. U Stubičkim Toplicama je još krajem 70-ih godina upoznala Magdicu, ženu koju je nazivala svojom životnom učiteljicom.

Posao

Pisanjem se počela baviti još u djetinjstvu kada je 1932. godine u dobi od samo deset godina objavila svoju prvu pjesmu “Pramaljeće”. Pjesmu je napisala na otoku Visu, a objavljena je u novinskom listu “Anđeo čuvar”.

1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu “Sljeme”. Iz pjesme se mogu iščitati Vesnini temeljni motivi za život, a to su slavljene života, hrabrost i rad. Uz poeziju, pisala je i prozu, dramu te satirične i dječje pjesme.

1947. godine sudjelovala je na omladinskim radnim akcijama koje su se održavale na pruzi Šamac-Sarajevo. Tamo je oboljela od tifusa, a nakon toga, u svojoj 25. godini izdala je svoju prvu zbirku poezije “Zore i vihori”. Zbirka “Zore i vihori” koju je objavila 1947. godine važna je daljnji razvoj hrvatske poezije.

Živjela je od književnog rada, a uz pisanje pjesama, drama, dječje poezije i proze, radila je kao prevoditeljica. Prevodila je sa slovenskog, bugarskog i francuskog jezika. Uskoro se toliko istakla svojim pisanjem da je postala jedna od najznačajnijih hrvatskih autora.

Prvotno je pisala samo poeziju, no nakon što je objavila drugu knjigu pjesama posvetila se i drami i prozi. Objavila je više od šezdeset knjiga proze i poezije, a njezina četiri dramska djela su uprizorena.

Njezina najpoznatija djela su: “Zore i vihori”, “Pjesme”, “Vidrama vjerna”, “Pusti da otpočinem”, “Ti i nikad”,”Koralj vraćen moru” “Konjanik”, “Jao jutro”, “Pjesme”, “Tragom Magde Isanos”, “Olovni golub”, “Čitač snova”, “Mapa Magdica”, “Hrvatska kraljica”, “Grad na Durmitoru”, “Indigo grad”, “Tronožac koji hoda”, “Ptica vremena”,”Pelin basne”, “Političko Valentinovo”, “Grijeh smrti”, “Krv svjedoka”, “Noć za pakost – moj život u 40 vreća”, “Hoću ljutić, neću mak”, “Zec mudrijan”, “Miki Trasi i baka Pim Bako”,”Kroz prozorčić zime” “Marija i mornar”, “Apsirt”, “Magareći otok, oliti homo homini asinus”, “Škola za skitnice” i mnoga druga.

Najveća postignuća

Vesna Parun je za svoj književni rad dobila brojne nagrade. 1948. godine dobila je prvu nagradu za zbirku “Pjesme”, a to je bila Nagrada Matice Hrvatske. Slijedile su nagrade: Nagrada za zbirku “Crna maslina” 1955. godine, godišnja nagrada Vladimir Nazor 1959. godine, Nagrada Grigor Vitez 1968. godine za dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi”, 1970. godine dobila je Diplomu za poeziju u Parizu, 1972,. godine dobitnica je Zmajeve nagrade za najuspješnijeg dječjeg pjesnika koja se dodijelila u Novom Sadu, 1982. godine dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, 1955. godine dobila je Maslinov vijenac i titulu poeta oliveatus, 2002. godine dobitnica je povelje Visoka žuta žita za trajni doprinos hrvatskoj književnosti, 2003. godine dobila je nagradu Tin Ujević, a 2006. godine Veliku zlatnu plaketu UBIUDR Podravka te 2010. godine Europsku književnu nagradu.