Studenti farmacije Pernaru i ostalim teoretičarima zavjere očitali lekciju o cjepivu: Evo sve što morate znati - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Hrvatska  •   OBJAVA: 12.11.2019, 17:22h   •    

Pročitajte

Studenti farmacije Pernaru i ostalim teoretičarima zavjere očitali lekciju o cjepivu: Evo sve što morate znati


  N1 Studenti farmacije Pernaru i ostalim teoretičarima zavjere očitali lekciju o cjepivu: Evo sve što morate znati
PIŠE Š.I.
OBJAVA 12.11.2019, 17:22h

Studenti farmacije koji uređuju portal Recipe objavili su cjelovit odgovor Ivanu Pernaru i svim ostalim protivnicima cijepljenja u članku pod naslovom "Sve što morate znati o cjepivima".

 

 

Naime, u Hrvatskoj, baš kao i u mnogim drugim zemljama, jača pokret protivnika cijepljenja. Među čelnicima tog pokreta u Hrvatskoj je Ivan Pernar, saborski zastupnik koji se javno hvali činjenicom da nije cijepio svog novorođenog sina (o čemu je pokrenuo i posebnu Facebook stranicu).

"Osoba koja nije u stanju pročitati ovaj članak u cijelosti ne bi ni trebala raspravljati o cijepljenju"

Studenti farmacije odlučili su protivnicima cijepljenja objasniti što je cijepljenje, zašto je korisno, ali i odgovoriti na uobičajene prigovore protivnika cijepljenja.

Tijekom pisanja članka za koji je, navode, utrošeno oko mjesec dana istraživanja i uređivanja, proučili su 69 literaturnih navoda koji su svi redom stručne knjige, sveučilišni udžbenici te studije i znanstveni članci objavljeni u relevantnim časopisima. 

"Skromno smatramo kako svaka osoba koja nije u stanju pročitati ovaj članak u cijelosti, ne bi trebala ni raspravljati o cijepljenju", navode autori članka koji u nastavku prenosimo u cijelosti.

Cijepljenje i imunosni sustav

Cijepljenje, najjednostavnije rečeno, možemo smatrati „treningom“ ili „školom“ za naš imunosni sustav (IMS). Ono podrazumijeva izlaganje organizma nevirulentnim oblicima mikroorganizama ili njegovim imunogenim komponentama (oblici mikroorganizma koji neće izazvati bolest, ali će potaknuti imunosni sustav na odgovor = imunogeničnost), nakon čega se pokreće primarni imunosni odgovor (pri prvom susretu s imunogenom) koji je uvijek sporiji i slabiji od sekundarnog (ponovljeni susret s imunogenom). Nakon imunosne reakcije na cjepivo, u organizmu se stvara zaliha stanica i protutijela na račun kojih IMS „pamti“ i koja će pri ponovnom susretu s takvim patogenom reagirati brže i znatno jače te spriječiti razvoj bolesti. Opisani proces nazivamo aktivnom imunizacijom, a upravo po tom principu funkcioniraju gotovo sva cjepiva.

Veoma je važno imati na umu kako cijepljenjem ustvari imitiramo prirodne procese koji se odvijaju u našem organizmu uslijed susreta s određenim uzročnikom bolesti, ali na siguran i kontroliran način u cilju zaštite zdravlja. Edward Jenner je još u 18. stoljeću primijetio kako mljekarice ne obolijevaju od malih boginja jer su bile izložene kravljim boginjama ili su ih preboljele. Stoga je Jenner odlučio da bi bilo dobro ljude inokulirati, odnosno „zaraziti“ kravljim boginjama i na taj način štiti od malih boginja koje su imale znatno teže posljedice po zdravlje. Upravo su tada postavljeni temelji za razvoj cijepljenja. Danas ono što je radio Jenner, zahvaljujući razvoju znanosti i brojnih novih tehnologija, činimo znatno brže i sigurnije.

Postoji i pasivna imunizacija koja podrazumijeva ubrizgavanje specifičnih protutijela naspram određenog antigena. Takva se imunoglobulinska frakcija priređuje iz poola plazme donora (za svaki pool plazme uzima se 1000 dobrovoljnih davatelja) te se primjenjuje u određenim situacijama kada je potrebna iznimno brza reakcija koja može spasiti život. Danas se pasivna imunizacija koristi relativno rijetko.

Imunost možemo podijeliti na urođenu i stečenu, a cijepljenje, premda uključuje neke komponente urođene imunosti, temelji se prvenstveno na mehanizmima stečene imunosti jer upravo oni osiguravaju visokospecifičnu obranu naspram specifičnog patogena. Stoga cijepljenje protiv jednog patogena ne štiti od drugog patogena. S druge pak strane, odgovor urođene imunosti iznimno je brz i nespecifičan, odnosno usmjeren je naspram većeg broja patogena, pa je od iznimne važnosti za obranu organizma kad stečena imunost još uvijek nije pokrenuta. Stečena imunost ima bolju sposobnost „pamćenja“ pa će pri svakom sljedećem doticaju s onim što zapamti reagirati znatno brže i snažnije, zbog čega je u pogledu cijepljenja svakako bitnija i učinkovitija. Posljedično, svaki ponovni susret s istim patogenom pojačat će odgovor IMS na njega pa se stoga taj princip koristi i u cijepljenju, kad se protiv istog uzročnika bolesti opetovano cijepimo (primjerice, protiv difterije, tetanusa, ospica i sl.).

Najvažnije komponente mehanizama stečene imunosti jesu T-limfociti, B-limfociti te protutijela (imunoglobulini, Ig) . B-limfociti se u početku razvijaju u koštanoj srži te je napuštaju kao naivne zrele B-stanice i sele u periferiju, u sekundarne limfoidne organe, primjerice limfne čvorove i slezenu. B-limfociti na površini sadrže Ig klase M (IgM) kojima mogu prepoznati određene epitope (mjesto prepoznavanja na antigenu) te u sekundarnim limfoidnim tkivima čekaju „svojih 5 minuta slave“ odnosno trenutak kada će nešto prepoznati te se aktivirati i početi proizvoditi protutijela. Neki antigeni, primjerice lipopolisaharidi i bakterijski polisaharidi mogu potaknuti aktivaciju i diferencijaciju B-limfocita u plazma stanice koje proizvode protutijela, bez da im T-limfociti za to dadu „zeleno svjetlo“, stoga ih nazivamo T-neovisnim antigenima. Ovaj je odgovor iznimno brz, ali osrednje dugotrajan (traje do nekoliko mjeseci), ne potiče stvaranje memorijskih stanica te su proizvedena protutijela relativno niskog afiniteta i specifičnosti prema antigenu.

Odgovor na T-ovisne antigene podrazumijeva aktivno sudjelovanje T-limfocita i puno je značajniji s aspekta cijepljenja, s obzirom na to da se stvaraju i određene memorijske stanice, pa je zaštita organizma mnogo dugotrajnija (traje godinama). Uz to, protutijela koja se proizvode tijekom reakcije IMS na T-ovisne antigene puno su većeg afiniteta prema antigenu, a cijela je reakcija nešto sporija od one na T-neovisne antigene (potrebno je do nekoliko tjedana). T-ovisni antigeni nakon što uđu u organizam bivaju prerađeni od strane antigen predočnih stanica (engl. antigen presenting cells, APC; a to su makrofagi, dendritičke stanice i aktivirani B-limfociti) koje ih u visoko imunogeničnom obliku predočavaju na svojoj površini uz pomoć molekula glavne klase histokompatibilnosti (engl. major histocompatibility class, MHC) pomoćničkim T-stanicama (engl. T-helper, Th). Nakon što je Th prepoznala antigen koji prezentira APC dolazi do interakcije T-limfocita i APC. Ukoliko je APC B-stanica, ona će se aktivirati i diferencirati u plazma stanicu koja proizvodi velike količine protutijela. Th stanice luče i određene citokine koji su poticaj B-stanicama na procese poput somatske hipermutacije i brojnih drugih, a za koje je najvažnije znati kako im je krajnji cilj taj da se proizvedu protutijela što veće specifičnosti, odnosno afiniteta prema antigenu na koji IMS u tom trenutku reagira.

Sada kada su poznate osnove imunosnog odgovora te stečene imunosti, možemo ponoviti konkretan proces imunizacije, odnosno ono što se događa u našem organizmu nakon što primimo cjepivo. Prva je zadaća našeg IMS da prepozna kako je u organizam uneseno nešto strano, a taj dio posla najčešće obavljaju komponente urođene imunosti koje će potom „obilježiti“ ili opsonizacijom pomoći fagocitozu te strane komponente u organizmu. Nakon fagocitoze, APC će na svojoj površini putem MHC molekule prezentirati taj antigen T-limfocitima koji će ranije opisanim procesom potaknuti B-limfocite na diferencijaciju u plazma stanice koje proizvode protutijela, ali i diferencijaciju u memorijske B-stanice koje će čekati ponovni susret s antigenom. Cijeli taj proces rezultirat će, kao što je prethodno navedeno, primarnim imunosnim odgovorom koji se događa nešto sporije i relativno je slab, ali je od iznimne važnosti jer priprema IMS na ponovni susret s patogenom koji će zbog postojanja protutijela i memorijskih B-stanica biti znatno brži i snažniji te će organizam zaštititi od razvoja bolesti.

Upravo je u posljednjoj rečenici prethodnog odlomka sadržana bit cijepljenja: izlaganjem patogenu koji za nas nije opasan jer su mu oduzeta virulentna svojstva (ona koja uzrokuju bolest), pripremamo naš IMS na svaki kasniji doticaj s tim patogenom, ali ovog puta s onim koji ima virulentna svojstva i za nas je opasan te se na taj način od njega branimo.

Vrste cjepiva

Svaki znanstveni tim tijekom razvoja cjepiva razmatra kako najbolje potaknuti imunosni sustav da „zapamti“ neki antigen. Vrsta cjepiva ovisi o imunosnom odgovoru na određeni patogen, koju je populaciju potrebno zaštititi (djeca, stariji, imunokompromitirani) te o mogućnosti izrade same vakcine. Ovo posljednje najviše otežava postupak proizvodnje jer ponekad uzročnike bolesti, pogotovo viruse ili nedovoljno istražene parazite nije lako uzgojiti, što zbog nedovoljnog poznavanja životnog ciklusa, što zbog izuzetno specifičnih uvjeta preživljavanja koje je pri proizvodnji na veliko ponekad nemoguće osigurati. Veliku ulogu također igra i poznavanje antigenih svojstava i virulencije; primjerice je li antigena komponenta sastavni dio bakterije (bič, kapsula, lipoproteini), proizvodi li bakterija toksin, ometanje funkcionalnosti humanih stanica ili nešto drugo. Problem predstavljaju i brze mutacije nekih uzročnika, primjerice virusa influenze, zbog koje se svake godine mora usavršavati cjepivo kako bi bilo djelotvorno protiv novonastalog genotipa.

Živa cjepiva

Cjepiva se prema vrsti dijele na dvije glavne podskupine: živa i neživa cjepiva. U živim se cjepivima nalazi oslabljeni, odnosno atenuirani uzročnik bolesti koji je izgubio virulenciju, a zadržao je imunogenost čime potiče specifični imunosni odgovor (proizvodnju protutijela). Najčešća metoda oslabljivanja virusa uključuje uzgoj u embrijima životinja, obično pilećim. Ukratko, virus se usadi u embrij, inkubira se čime se potiče njegova replikacija te se prenosi u drugi embrij. Postupak se ponavlja i do 200 puta. Time se postiže pojačavanje replikacije unutar pilećih stanica, što dovodi do nemogućnosti replikacije u ljudskim stanicama. Slično tome je uzgoj virusa ospica u staničnoj kulturi bubrega zelenog majmuna čime virus gubi sposobnost vezanja za receptore na ljudskim stanicama. Ostale metode oslabljivanja uključuju tretiranje toplinom, kemijskim agensima ili genetskom modifikacijom. Ipak, postoji i mogućnost mutacije koja mu može vratiti prvotnu virulenciju ili ju čak i povećati, mada su šanse za to malene. Primjer za to je oralno cjepivo protiv poliomijelitisa (OPV) koje je zamijenjeno inaktiviranim virusom (IPV).

Od registriranih cjepiva koja su na kalendaru kontinuiranog cijepljenja u Republici Hrvatskoj u atenuirana spadaju cjepivo protiv tuberkuloze ili sušice (BCG) u kojem se nalazi oslabljeni soj bakterije Mycobacterium bovis (štiti samo od težih oblika TBC) i MO-PA-RU (trovalentno cjepivo protiv virusa ospica, zaušnjaka i rubeole). Osim njih, dostupna su i druga živa cjepiva uključujući cjepivo protiv antraksa, tifusa, žute groznice, rotavirusa te vodenih kozica, od kojih nijedno nije obavezno u RH već se savjetuje pri putovanju u egzotične zemlje (žuta groznica), odnosno za rizične skupine (veterinari i stočari kod antraksa, imunokompromitirani za vodene kozice).

Atenuirana cjepiva u pravilu pružaju bolju zaštitu od inaktiviranih jer oponašaju prirodnu infekciju i potiču sluzničku imunost (specifična IgA) te njihovo djelovanje traje dulje nego li u slučaju umrtvljenih, inaktiviranih cjepiva. Međutim ne preporučuje se aplikacija trudnicama kao ni imunokompromitiranim osobama (osobe oboljele od HIV-a, na kemoterapiji, na imunosupresivima, s autoimunim bolestima) jer su moguće nepredviđene reakcije imunosnog sustava. Kod oslabljenog sustava lako dođe do nastanka bolesti protiv koje bi se trebali štititi, dok cijepljenje u kombinaciji s autoimunom bolesti dovodi do teških reakcija hiperosjetljivosti koje mogu izazvati i smrt. Zbog pacijenata s ovim tipovima oboljenja zapravo se i predlaže cijepljenje zdravih pojedinaca, kako bi se suzbilo širenje bolesti koje, kao što je vidljivo, mogu imati koban ishod.

Neživa cjepiva

Neživa se cjepiva ponovno dijele na dvije kategorije: cjelovita neživa te cjepiva napravljena od podjedinica mikroba. Mikrobi se inaktiviraju termički (1 h pri temperaturi 56-60˚C) ili tretiranjem mikrobicidima (formaldehid, etanol). Zbog izostanka infekcije, zaštita ovakvom vrstom obično je kraća i ne osigurava doživotni imunitet, stoga se predlaže docjepljivanje booster dozama tijekom života. U RH obavezno cjepivo ovog tipa je već spomenuti IPV. U toj skupini je i celularno cjepivo protiv pertusisa ili hripavca (zbog izražene reaktogenosti kod nas se više ne primjenjuje). Među neobaveznim inaktiviranim cjepivima treba istaknuti cjepivo protiv virusa influenze koje se svake godine savjetuje prije početka sezone gripe, posebice za rizične skupine (npr. starije osobe, kronični bolesnici, medicinsko osoblje). Od ostalih dostupnih umrtvljenih cjepiva tu je cjepivo protiv bjesnoće, krpeljnog meningoencefalitisa te hepatitisa A.

Podjedinice mikroba

Cjepiva s podjedinicama virusa i bakterija, također zahtijevaju booster cjepiva kako bi se imunost održala jer ne dolazi do aktivacije memorijskih T-stanica. Najčešće antigene sastavnice su proteini i polisaharidi specifični upravo za taj patogen. Primjer za to su cjepiva protiv pertusisa i Haemophylus influenzae. Prvo acelularno cjepivo sadrži pertusis toksin, pertaktin, pile i filamentozne hemaglutinine, proteine i dijelove kapsule karakteristične za Bordetellu pertusis. Polisaharidni kapsularni antigen PRP dio je tipa b Haemophylusa influenzae te ga također nalazimo u sklopu kalendara redovnog cijepljenja u RH. Međutim, ponekad sami dio patogena nije dovoljan za potrebnu aktivaciju imunosnog odgovora pa se koriste konjugirana cjepiva – antigeni protein vezan je na nosač (polisaharid, protein, lipid, alkaloid) te provocira veću reakciju, ali opet nedovoljnu da bi se izazvala bolest. U RH konjugirano cjepivo upravo je ono protiv H. influenzae tip b gdje se PRP veže za 4 različita nosača: toksoid difterije, protein s vanjske ovojnice N. meningitidis, toksoid tetanusa i mutirani difterijski protein nosač CRM197. Dva su i dodatna cjepiva konjugirana – meningokokno i pneumokokno. Od 2019. godine cijepljenje protiv pneumokoka u Hrvatskoj obavezno je, a ono sadrži pročišćene polisaharide kapsule 7 različitih kapsularnih podtipova uzročnika pneumokokne bolesti (Streptococcus pneumoniae) vezanih na toksoid difterije. Pokazuje bolje djelovanje od običnog polivalentnog cjepiva koje je nekoć sadržavalo polisaharide kapsule čak 23 kapsularnih podtipova S. pneumoniae, a potom i njegovih verzija koje su sadržavale manji broj polisaharida kapsule različitih kapsularnih podtipova (10- i 13-valentno). Meningokokno cjepivo, zasad neobavezno kod nas, također sadrži pročišćene polisaharide 4 različitih subkapsularnih podtipova patogena Neisseria meningitidis vezanih na toksoid tetanusa. Na našem je području najrašireniji meningokok tipa B, a postoje još i A, C, Y i W135 .

Pojedinačna cjepiva moguća su i kod virusnih bolesti, a najpoznatije je cjepivo protiv gripe. Odnedavno je četverovalentno cjepivo protiv gripe dostupno i kod nas, a sadrži hemaglutinine i neuraminidaze sojeva virusa influenze tipa A i B (tip A H1N1, tip A-H3N2 i dva tipa soja B), najčešćih uzročnika bolesti. Osobe cijepljene protiv HPV-a primile su L 1 čestice nalik virusu, izoliranih s virusnih kapsida različitih sojeva. Kvadrivalentno cjepivo sadrži najčešće sojeve 6, 11, 16 i 18, a 9-valentno uključuje i sojeve 31, 33, 45, 52 i 58. Sojevi 16 i 18 povezuju se s karcinomom grlića maternice, karcinomom anusa te različitim neoplazijama genitalnog i perianalnog područja.

Toksoidi

Toksoidi osim nosača u cjepivima služe i kao antigene komponente pojedinih patogena. Clostridium tetani svoju istoimenu bolest uzrokuju tetanospazminom. Njegovo djelovanje na kolinske receptore uzorkuje stravično, letalno grčenje mišića. Corynebacterium diphtheriae infekciju gornjih dišnih puteva izaziva difterijskim toksinom. Svi ovi proteini mogu se oslabjeti, točnije tretirati formaldehidom, te zadržati svoju antigenost, ali ne i virulenciju. Botulin, protein iz Clostridium botulinum, ima suprotno djelovanje od tetanospazmina, odnosno opušta glatke mišiće te naposljetku dovodi do prestanka disanja. Cjepiva protiv difterije i tetanusa su obavezna, dok se cijepljenje protiv botulizma preporučuje osobama koje s njim rade te članovima vojske.

Rekombinantna cjepiva

Razvojem genetičkog inženjeringa razvila se i mogućnost novih, rekombinantnih cjepiva. Najpoznatije i najbitnije jest ono protiv hepatitisa B. Ishod rekombinantne tehnologije je protein HbsAg, s ovojnice virusa. Gen iz virusa ugradi se u kvasac (češće) ili E. coli. Zahvaljujući snažnom promotoru transkripcije u genomu kvasca, protein u relativno kratkom vremenu nastaje u ogromnim količinama. Zato se kvasac uzgaja u bioreaktoru u prikladnim uvjetima te se eksprimirani HbsAg naposljetku izolira, pročisti i stavi u cjepivo. Osim hepB, rekombinacijom nastaju i B podjedinica kolera toksina (u kombinaciji s oralnim cjepivom protiv V. cholerae) te lipoprotein OspA sa površine Borellie burgdorferi, uzročnika Lyme borelioze. LYMErix ipak nije bilo ni blizu savršenstva: nije dokazana kompletna zaštita; nije bilo utvrđeno jesu li potrebne booster doze ili ne; djeca, koja su najpodložnija ovoj bolesti, nisu smjela primiti cjepivo; antivakcinacijski pokret taman je bio uzimao maha; cjepivo se povezivalo s razvojem autoimunog artritisa. Iako sa zadnjom nuspojavom nikad nije uspostavljena korelacija, cjepivo je postalo sve manje traženo, da bi konačno nestalo 2002. godine s američkog tržišta.

Budućnost?

Najbitnija cjepiva koja se žele vidjeti u budućnosti su protiv malarije i AIDS-a zbog njihove učestalosti, ali i sve veće rezistencije Plasmodiuma, odnosno HIV-a na postojeću terapiju, čime se smrtnost opet povećava. Početkom 2019. godine u trima afričkim državama, u kojima je prevalencija malarije izrazito visoka, provodi se 4. faza kliničkih ispitivanja Mosquirix cjepivom, rekombinantnom vakcinom s CSP, cirkumsporozoitnog proteina, zasad jedinim cjepivom koje je donekle pokazalo nekakvu učinkovitost. Cirkumsporozoitni protein koji se nalazi na površini parazita Plasmodium falciparum, uzročnika malarije, a u cjepivu je taj protein fragmentiran (rascjepkan na dijelove) te fuzioniran s RTS i S površinskim antigenima hepatitisa B. Nakon primanja cjepiva dolazi do stvaranja protutijela koja pri doticaju s P. falciparum štite od bolesti. Ovakvo cjepivo štiti i od hepatitisa B, ali ga se ne preporučuje koristiti ukoliko je zaštita od hepatitisa B primarna indikacija za cijepljenje. Što se tiče cjepiva protiv AIDS-a, zasad ne postoji nijedno koje je u posljednjih 25 godina pokazalo ikakav pomak prema eradikaciji bolesti „zahvaljujući“ izuzetno kompleksnoj građi virusa, mnogim potencijalnim metama, a opet nedovoljnom poznavanju njegovog mehanizma izazivanja bolesti, broju sojeva. Brze mutacije također nisu od pomoći. Vakcina RV144 (virus ptičjih boginja kao inertni vektor + gag-pol-env geni) pružila je zaštitu samo u 30% slučajeva, dok je njezina modificirana verzija HVTN 702 učinkovita samo protiv soja dominantnog u južnoj Africi.

U razvoju su i DNA vakcine čija je ideja, kako i ime kaže, ubrizgati golu DNA s genom koji uzrokuje virulentnu komponentu u organizam. Gen određenog patogena uklopi se u plazmid, koji se pak ugradi u bakterijsku stanicu radi brže replikacije. DNA se izolira i direktno aplicira. U teoriji, trebala bi aktivirati i staničnu i humoralnu imunost bez ikakve opasnosti od razvoja bolesti. Međutim, zbog limitiranosti samo na proteinske antigene te slabijeg imunosnog odgovora u odnosu na konvencionalna cjepiva kod čovjeka, kao i nepoznavanje djelovanja strane DNA na humane stanice, zasad se ovaj tip vakcina upotrebljava jedino u veterini. Najzanimljiviji primjer je prevencija melanoma kod pasa. Poboljšanjem aplikacije cjepiva elektroporacijom ili genskim pištoljem u budućnosti bi se mogla povećati i djelotvornost na čovjeka. Zasad se moramo zadovoljiti ovim što imamo, iako je i to već velik napredak, samo što ga mnogi, nažalost, ne znaju cijeniti, te su znanstvenici i dan-danas razapinjani zašto se nešto ne bi napravilo po pitanju svake bolesti ikad, ne shvaćajući koliko istraživanja zahtijevaju truda, vremena, volje, ali nažalost i novca, kojeg vrlo često nema koliko bi ga trebalo biti.

Cijeli članak pročitajte na ovom linku!


  KLJUČNE RIJEČI:  cjepiva /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.