Svirali smo serenade šibenskim curama i često zbog pjesme bježali od milicionera - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Glazba  •   OBJAVA: 28.11.2015, 12:33h   •    

Šibenska životna balada Vlađe Nalisa

Svirali smo serenade šibenskim curama i često zbog pjesme bježali od milicionera


  ŠibenikIN/Privatna arhiva Svirali smo serenade šibenskim curama i često zbog pjesme bježali od milicionera
PIŠE Mario Krnić
OBJAVA 28.11.2015, 12:33h

Kad vam sudbina odredi da se rodite u izbjegličkom kampu u El Shattu na isti datum kao još jedna šibenska legenda Arsen Dedić, a klavir bude pomalo dosadan i prezahtjevan pa u knjižari ugledate gitaru koju vam otac odmah i kupi, sudbina će htjeti da baš kao i Vlađa Nalis postanete jedna od legendi šibenske pisme.

 

- Rođen sam 28. srpnja 1944. u izbjegličkom kampu El Shatt u Egiptu, bilo je vrijeme rata i tamo je u izbjeglištvo pošlo puno Šibenčana. Uvijek sam se zezao s Arsenom, najviše na Jadriji, da smo rođeni na isti dan. Srećom, rat je ubrzo prestao, vratili smo se u grad, a moje bavljenje glazbom počelo je s privatnim satovima klavira kod profesorice Bojane Čok. Nisam dugo izdržao, sviđala mi se glazba i privlačila me, ali se klavir pokazao previše zahtjevan i nije mi se dalo puno vježbati. Kao da sam znao da mi nije suđen i da je moja prava ljubav jedan drugi instrument – započinje svoju životnu priču Šibenčanin Vlađa Nalis, pjevač koji nikad nije dosegnuo slavu poznatijih mu sugrađana poput Miše Kovača i Arsena Dedića, ali za njegovu ljubav za šansonom i dalmatinskom pismom znaju skoro svi Šibenčani.

- U knjižari kod Grge Radića kod kazališta, gdje je sad kafić Valerija, svi smo kupovali knjige, a Grgo je jedanput objesio gitaru u dućanu. Gledao sam dosta tu gitaru, skoro svaki dan što je primijetio moj otac i kupio mi je kad mi je bilo 17 godina. Prijatelj Ante Nikolić isti dan me je naučio dva- tri akorda i od tada mi gitara nije izlazila iz ruke – kaže Vlađa.

Zbog pjesme smo bježali od milicionera

U ta vremena u Šibeniku se puno više sviralo na ulici. Skoro svaku večer Vlađa i ekipa svirali su serenade šibenskim curama.

- Išli smo svugdje po gradu i svirali curama ispod prozora, pomagali smo onom zaljubljenom da osvoji djevojku. Bilo je i komičnih situacija kao kad se za jednu poznatu Šibenčanku, neću joj reći ime da se ne naljuti, nismo mogli odlučiti čija je, a svi smo bili zaljubljeni u nju. Svejedno smo joj išli svirati pod prozor, svi zajedno, ali sumnjam da se to nekom i isplatilo – kaže Nalis.

Nije im to bila jedina štacija za sviranje, okupljali su se i ispred današnjeg Krešimirovog doma i svirali bi do dugo u noć dok tadašnja milicija nije shvatila da se to kosi sa strogim redom pa je često zbog pjesme bilo i bježanja od milicionera.

- Zato smo imali legalna mjesta za svirke, a najpopularniji je bio Dom JNA, današnja Gradska knjižnica. Tamo se zbilja dobro sviralo i stalno su organizirana natjecanja koja su se i novčano nagrađivala. Uvijek sam završavao drugi, treći, četvrti, nikad prvi i to samo zato što su redovito pobjeđivali Piližote. Bilo ih je šest u grupi, svirali su vesele meksičke pjesme i kao šestorica, uvijek u publici imali najviše rođaka i prijatelja. Kad imaš takvo glasačko tijelo, teško je doći do prvog mjesta – prisjeća se Nalis s veseljem svoje mladosti u Šibeniku.

Za Tuđmana nisu mogli svirati zbog protokola

Glazbom se nikad nije bavio profesionalno, samo onako sa strane jer je bio zaposlen u Luci i tadašnjem Trans Jugu.

- Sviralo se dosta, po hotelima i velikim brodovima za strance od petog do desetog mjeseca, ali nikad mi to nije bilo isključiva profesija niti sam je tako ikad shvaćao. Jednostavno, toliko sam volio svirati da bi svi oko mene, dok ja tučem po gitari, pokupili cure, a meni ništa. Najbolji sam ipak bio u duetu s mojim prijateljem Milom Mrvićem Mačkom, poznatim šibenskim nogometašem. Nema gdje nas dvojica nismo svirali kao duo Albatros, a pogotovo otkako je Hrvatska osnovana. Svirali smo za sve osim Tuđmana, njemu nismo mogli jer je bilo prekomplicirano zbog protokola, ali Mesiću smo bili glavni glazbenici i stalno nas je zvao na druženja i domjenke – kaže Vlađa Nalis.

Nikad nije imao nekih velikih problema, tučnjava na nastupima ili s agresivnom publikom, Vlađa je takav, mirna i nekonfliktna osoba pa se ne može pohvaliti razularenim životom kakav se obično veže uz glazbenike.

Prijatelj Mačak se razbolio, pa se ni Vlađi više ne da previše svirati, ali nije u potpunosti objesio gitaru o klin.

- Zasviram kad me pozovu ispred kafića Bono i Marende 1 i 2, to su moje štacije. Onako, malo razveselim ekipu, a velika mi je čast bila ovog ljeta za vrijeme Šansona otpjevati ispred Bona velikom Leu Martinu njegovu pjesmu 'Odiseja' – kaže Vlađa.

Opet će ga se moći čuti oko Nove godine u šibenskom kazalištu jer su ga iz Šibenske glazbe pozvali da na njihovom tradicionalnom koncertu otpjeva dvije pjesme.

- Volio bi da jedna bude Arsenova 'O mladosti' ako mi je netko drugi ne preotme, a druga će svakako biti 'Odiseja' Lea Martina – kaže Vlađa.


  KLJUČNE RIJEČI:  Vlađa Nalis / serenada / milicija /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.