Najprije,  imponira li vam što dijete Maje Šuput nosi ime isto kao i vaš bend?

Imponiranje je jako čudan termin u ovom slučaju. Ne mogu reći da mi imponira. Zapravo, apsolutno ne. Međutim, jako je to zanimljivo. Imamo namjeru Maji Šuput poslati naš album.

Ime 'Bloom' bend je ipak dobio po pjevačici.

Tako je, to je po mom nadimku Cvita. Najprije smo se htjeli zvati 'In Bloom', prema pjesmi od Nirvane i ideji Nina Raka. Super mu je bila ideja, ali izbacili smo to 'In' i ostao je samo 'Bloom'. I to dosta prije rođenja sina Maje Šuput. Hvala Ninu.

Prvi koncert održali ste ove godine u šibenskom kazalištu.

Hvala ravnatelju Jakovu Biliću što se uopće upustio u tu organizaciju unatoč svim već poznatim otegotnim okolnostima. Bilo je samo 48 ljudi koji su se onako jadni u maskama gledali svatko iz svoje lože. U parteru je sjedilo četvero ljudi. Sad, ja kao izvođač od svih tih svjetala ne vidim uopće publiku i tim bolje. Ali čulo se pljeskanje pa mi se nakon dvije pjesme činilo kao da je 200 ljudi najmanje u publici. Bilo je super u kazalištu, i mi i publika smo se zaželjeli koncerata.

Na nastupima uživo si zapravo i izgradila karijeru?

Pa sad, ne znam ni može li se to dosad o nazvati glazbenom karijerom. Ponekad se uhvatim da sam hobist koji je slučajno postao i kreativan. Kroz neke životne preokrete koji su mi se dogodili iz mene je kroz pjesme izašla određena emocija. Pjesme prije nikad nisam pisala. Tako da albumu imamo devet autorskih pjesama i jednu obradu od legendarnog Drage Diklića.

Izričaj Drage Diklića donekle je i sličan onom Bloomovom?

Ima tu sličnosti i sve su to pop pjesme, ali isto tako i jako su različite. I to zato što smo svi u bendu jako različiti. Na drugačiji način percipiramo glazbu i pod drugačijim sam utjecajima. U životu sam najmanje pjevala hrvatsku pop glazbu, a na kraju imam pop album, a na toj sceni moram pronaći 'svoj glas', što je vrlo izazovno.

Onda, koji su vam najizraženiji glazbeni uzori?

Nemam pojma. Imam osjećaj da sam od svih svojih prijatelja glazbenika baš ja najmanje pop glazbe poslušala. To valjda što sam izvođač i što sam dugo bila u klasičnoj glazbi. Bila sam u rock bendovima pa u blues bendovima. Pjevala sam soul, funk, a sad je to nekakav novi pop kojeg ne znam ni kako bih ga precizno nazvala. Teško mi je staviti našu glazbu u nekakve kalupe. Tako da nemam pojma točno pod kakvim sam utjecajima, dajem to publici da zaključi. Neki u meni čuju Gabi Novak, neki Josipu Lisac, netko Radojku Šverku, a neki ništa osim mene. To mi je i najdraže, kad čuju Cvitu. Nije mi krivo ni da me uspoređuju s tim legendarnim pjevačicama, ali ako baš moram potražiti utjecaje, mislim da su na mene više utjecali neki inozemni jazz i blues pjevači. Možda mi blues i najviše leži.

I, kako je došlo do ideje o ulasku u ozbiljniju glazbenu priču i snimanje albuma?

Pa da nema Tome Cukrova ne bi od toga ništa bilo, on je svakako najzaslužniji za album. On je, mislim, jedina osoba na ovim našim prostorima koja je toliko cjelovita kao glazbenik. Multiinstrumentalist je i kompozitor i aranžer i producent. Toma je sve. Onda imamo bubnjara Ivana Burića koji je dosta radio na aranžmanima i na kraju Antu Juričeva Martinčeva na basu. On je, onako, malo introvertan, ali izvrstan basist i sretna sam što sam uopće naletjela na njega i što je u bendu.

Zanimljivo, nemate gitaru. To je čak i pomalo čudno, ne samo zanimljivo. Odakle ta ideja?

Na početku smo htjeli gitaru, da se Toma malo oslobodi. Ipak, nismo znali kojeg gitaristu da dovedemo u bend, a i Toma pokriva puno toga instrumentalno. On svira taj klavir poput gitare, tako da nam za tim nije postojala realna potreba. Već u studiju razmišljamo kako će pjesma zvučati uživo pa pazimo i na to što nemamo gitaru.

'U vremenu što ostaje', 'Trag', 'Samo smo se gledali'… Ne zvuče li ta imena albuma i pjesama malo pesimistično?

Ne mogu to nazvati krizom srednjih godina, nego prekretnicom u životu. Pitala sam se da li u tom vremenu u životu što mi ostaje želim biti ja ili raditi kompromise s drugim ljudima. Brak je iza mene, djeca su tu, pronalazim mjesto gdje sam točno ja i to je to, to vrijeme koje ostaje i za koje se ne moram modificirati. Sad se vraćam sebi, onakvoj kakva sam bila prije braka i djece, s nekih 25 godina. Ali sad je to i bolje, jer nisam više glupa kao kad sam bila mlada.

Jesi li ikad zažalila što si se udaljila od klasične glazbe?

Iskreno, ponekad. Tehnika klasičnog pjevanja bila je ona u kojoj moj glas može doći do maksimuma. U pop pjevanju zapravo imam mali raspon glasa, za razliku od klasike gdje sam kao mezzosopran mogla puno toga. Zbog dijela mi je žao, ali eto, nisam bila dovoljno disciplinirana, nisam mogla odoljeti klubovima i noći. Radila sam i u školi, glas je stradavao, a i otorinolaringolog  mi je rekao da moram naučiti govoriti. Onda tek pjevati.

Što još u tom vremenu što ti je ostalo namjeravaš posebnog učiniti?

Mislim snimiti jedan dokumentarac o uličnom pjevanju i putovanju i nadam se da ću to uspjeti realizirati. Išli bismo na put u mom Sparku kojeg, usput rečeno, treba uskoro baciti u smeće, ali nema veze. U njega se ukrcati s jednim gitaristom i jednim zvučnikom koji je na baterije. Gdje staneš, tu sviraš i ako zaradiš dovoljno tu večer imaš gdje spavati i što za jesti. Ako ne, logično, spavaš u autu.

I na kraju, zašto pobogu CD u ova teška vremena, što niste mogli samo singlove i spotove za njih izbacivati?

U Croatia Recordsu, izdavačkoj kući koja nas je prepoznala već nakon tri pjesme, rekli su nam da odavno nisu imali takav bend kao što je 'Bloom'. Oni su nam preporučili tu formu, najprije tri singla pa album. Ma da mi bude ovo i jedan jedini album u životu, ja sam sretna i zadovoljna. Ostavila sam trag. I da, moram se zahvaliti Zrinki Magazin na fotografijama za omot albuma i Tomislavu Dugandžiću na izvrsnim spotovima.