Šibenska ...  •   OBJAVA: 08.07.2013, 17:39h   •    

Šibenska štikla po bilom svitu

FOTO Ni Pariz ni London ne mogu zamijeniti moj najdraži dječji festival


PIŠE Vinka Gracin
OBJAVA 08.07.2013, 17:31h

Počelo je, počelo... Mojih prvih pet letova je odrađeno. Oni koji me poznaju, samo čekaju da se javim i kažem svoju poznatu rečenicu : „Ajme znaš šta mi se danas dogodilo!“ Pa evo da vam malo ispričam svoje dogodovštine s prvih letova.

Prvi let bio je let za Pariz. Imala sam pravo samo promatrati, ali ipak nije bilo baš tako. Radila sam cijelim putem jer je let bio prebukiran pa nisam imala izbora. Bilo je zanimljivo, ali i naporno. Cijelo vrijeme si na nogama, i kako bi moja mama rekla ideš „gori-doli“ po avionu. Ali ljudi koji putuju su toliko zahvalni što si im tu pri pomoći, da ti to odmah obriše sav umor i nervozu. Smješkaju ti se, zahvaljuju nakon svakog asistiranja, po odlasku iz aviona ti pružaju ruke i govore kako se nadaju da će opet s tobom letjeti.

Posebno iskustvo mi je bilo sjediti u kokpitu za vrijeme polijetanja i slijetanja. To je nešto čarobno. Iz takve blizine promatrati oblake, i prolaziti kroz njih, gledati zemlju odozgo,  pomalo je čak i zbunjujuće. Tako nestvarno, a tako stvarno. Prekrasno!

Da se sad vratim na Pariz. Dakle, stigli smo sretno i smjestili se u hotel. Pao je i prvi dogovor. Nakon odmora, ujutro u 9 trebali smo se naći na recepciji i krenuti u obilazak grada. I tu kreću moje prve dogodovštine. Budim se i shvatim da kasnim jer još trebam doručkovati prije nego krenemo. Ne želeći propustiti taj obilazak, žurno se spremam i silazim na recepciju. Vani je još uvijek mrak, i nema nikoga od kolega u lobiju. Ništa mi nije jasno. Di su svi, i zašto je mračno??? Pogledam na sat i lagano mi dolazi do glave da možda i nije toliko sati koliko ja mislim da je. Krećem prema recepciji. „Možete li mi reći koliko je točno sati?“ Imam što i za čuti. „Sada vam je šest sati ujutro.“ Super, baš super, sad mogu tri sata buljiti kroz prozor moje pariške sobe. Sat mi je, naime, pokazivao krivo vrijeme jer sam zaboravila na vremensku razliku. Eto, nakon čekanja da prođu ta tri sata, napokon smo krenuli u obilazak. Bilo je neopisivo.

Prošetali smo dobar dio Pariza, od Eiffelovog tornja uz rijeku Seine pa sve do muzeja Louvre i katedrale Notre-Dame. Ručali u prekrasnom restorančiću, i zabavili se prije svega. Pariz je divan. Po povratku u hotel opet je uslijedio odmor i onda put nazad za Dubai. Ovaj put sam dobro izračunala vrijeme.

Moj sljedeći let bio je za Karachi (Pakistan). Prije svakog leta imamo briefing jer je uvijek nova posada u pitanju pa slijedi upoznavanje i naravno napuci nadređenih na letu. Na tom briefingu u jednom trenutku zazvonio je telefon. Tražila se, a tko drugi nego Vinka Gracin. Šef na letu se počeo smijati nakon što je čuo s druge strane slušalice o čemu se radi. Uputio me nazad na check in, jer sam, naravno, nešto krivo napravila i nisam se prijavila. Joj, trčala sam sva zbunjena ni ne znajući di idem, ali uspjela sam na vrijeme sve to napraviti i vratiti se nazad u sobu za brifing u kratkom roku. Sad su se već svi smijali, ali su bili simpatični i govorili kako je to sasvim normalno jer sam nova. Budući da je to je bio kratak let odmah smo se vraćali nazad za Dubai.

Došlo je vrijeme za Dar El Salam (Tanzania). Sad je to već moj treći let i malo sam sigurnija u sebe. Krećem na aerodrom i trudim se sve korake pri ulasku napraviti kako treba, da ne bi opet telefon zazvonio tražeći mene. Počinje briefing, i naravno zvoni telefon. Pogodite koga traže. Ali ovaj put nikome nije bilo smiješno. Zvala je policija! Noge su mi se momentalno odsjekle, počela sam plakati isti tren jer mi je na pameti bilo samo to da se nešto dogodilo nekome od mojih u Hrvatskoj. Ne znam ni sama kako sam došla do tog policijskog ureda… Ulazim, i pada mi kamen sa srca. Dočekao me policajac s mojim kovčegom. Traži da ga otvorim jer imam sumnjivi predmet u njemu. Molim?! Otvaram kufer, jedva-jedvice jer mi se ruke tresu od straha da mi netko nešto nije ubacio unutra (na što su nas upozoravali), ma već sam se vidila u zatvoru! I tako ja nekako otvorim taj kufer, on nešto malo probrčka po njemu te izvadi ogrlicu i kaže „Ooooo this is a necklace“. Došlo mi je da opet zaplačem. Naravno da je ogrlica, šta bi bilo?! To sam automatski izrekla naglas, a u sebi se mislim „ne, nije, bomba je“. Istovremeno, dok sam to pomišljala, još mi je jedna slika bila u glavi. Sjećate se serije Ally McBeal, i kako bi ona zamišljala reakcije kad bi bila ljuta, a zapravo bi izgledala staloženo? E pa tako sam i ja zamišljala da šutam nogom taj kufer i gađam policajca pomidorama. Let je nakon toga bio isto malo šokantan jer sam imala jednu „bitchy girl“ u avionu koja se trudila da me što više zbuni i unervozi, ali ja sam bila kul i nisam se dala. Sve ostalo je bilo odlično.

Jedina stvar koja mi je otežala boravak je bila ta što sam ovaj put pazila na vremensku razliku, ali nisam se sjetila paziti na vremensku prognozu, pa sam računajući da je 21 stupanj Celzijev ponijela garderobu koja je bila totalni promašaj.

Zaboravila sam da je tamo tropska klima i da je 21 stupanj kod njih zapravo vrijeme kad se nose kupaći kostimi. Bravo ja, opet! Promatrala sam kolege kako se kupaju i pjevala Gibonnija. Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije!

Sljedeća destinacija je bio Manchester. Ovaj put sve je prošlo u najboljem redu, nije bilo nikakvih telefonskih poziva za mene, ponijela sam prikladnu odjeću, i imam novi mobitel pa se više ne moram brinuti oko računanja vremena. On to radi sam za mene!

Manchester je sam po sebi poznat kao grad glazbe, pa se i tada održavalo mnoštvo koncerata. Čak me jedan čovjek kad sam išla na vlak pitao je l' idem na Robbija, a ja onako zbunjeno uzvraćam „kojeg Robbija?“, a on kaže „pa Robbie Williamsa!“ Ah, da sam imala vremena možda bih i otišla, ali nažalost nisam. Obišli smo malo centar Manchestera, ručali, i vratili se nazad u hotel. Ja opet zadovoljna.

Nakon Manchestera došao je red i za London. Eh, tu vam nemam sto za reći jer je to bio najzaposleniji let do sad. Bila sam toliko umorna da jednostavno nisam imala snage za ništa. Pa sam prespavala 15 sati u komadu u londonskoj sobi bez da sam vidila „L“ od Londona.

Nije mi to toliko teško palo, jer sam u podsvijesti znala da ću ići tamo jako često i da ću imati vremena za obilazak.

Nakon svih tih letova, došlo je i vrijeme za malo slobodnih dana, koje sam provela odmarajući u stanu, pa malo u večernjim šetnjama Dubaijem, druženjem sa kolegama i novim prijateljima, „chillanjem“ na bazenu ... Plaže mi ovdje nisu zanimljive, ne volim ih zapravo, fali mi naše more, i naše plaže, naš zrak. Fali mi moj Šibenik, a pogotovo u vrijeme festivala. Uh. To je moj prvi MDF koji sam propustila otkad znam za sebe. I onda onaj osjećaj kad gledaš dječicu i slušaš „Zdravo maleni“ i plačeš kao kišna godina, a mojoj cimerici Indiji (tako je od milja zovem , inače se zove Taralyin) ništa nije jasno i vrlo vjerojatno misli da sam luda… Eto dragi moji, ovom prilikom pozdravljam sve sudionike našeg festivala, moje „Virkiće“, moje kazalište, i sve te drage ljude, i sve vas naravno... Pripremam se sad za novi let za Hong Kong i prvu proslavu rođendana daleko od doma. Pjevušim još uvijek „Zdravo maleni, zdravo svi, mali veliki, djeco svijeeetaa...“. Šaljem vam puno pozdrava iz Dubaia do mog sljedećeg javljanja.


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.