Šibenska ...  •   OBJAVA: 12.08.2013, 14:01h   •    

Šibenska štikla po bilom svitu

FOTO Kako sam se izgubila u Hong Kongu i jedva preživjela prelazak ceste u Saigonu


PIŠE Vinka Gracin
OBJAVA 12.08.2013, 13:54h

Nije neka novost da svako mjesto ima svoju priču. Ali kad ste daleko od doma i doslovno letate po svitu (rečenica moje drage prijateljice), pokušavate pronaći svoje mjesto u svakoj toj priči. Uzbuđenje zbog upoznavanja novog mjesta i njegove priče je uvijek na najvišem nivou i uvijek mi se čini da zapravo sve to možda samo sanjam. Nakon skoro tri mjeseca letenja i obilaska različitih gradova još mi uvijek nije posve jasno da se jedan dan probudim u jednom gradu na jednom kontinentu a onda drugi dan u skroz nekom drugom gradu i naravno drugom kontinentu. U svakom slučaju, od destinacija koje sam nedavno obišla izdvojit ću dvije najdraže.

Počela bih s predivnim Hong Kongom.  Nakon što smo stigli u hotel i prespavali, kolegica i ja ujutro smo se uputile na sami vrh Hong Konga ne bi li vidjele taj prekrasan pogled. I jesmo, vidjele smo ga baš u zadnji tren, prije najavljenog tajfuna. Počelo je puhati i oblačiti se, pa smo odlučile krenuti dalje.

Odluka je pala da idemo posjetiti 'Lady' s market'. To je ogromna tržnica, i sad mi je jasno odakle dolazi sva ona roba po kineskim dućanima, i sve ostalo što je 'made in china'. Cijene su tamo smiješne, a o cjenkanju da i ne govorim... Zanimljivo, ali pomalo i naporno. Budući da je to ogromna ulica, nismo imale snage ići do kraja. Odlučile smo malo skrenuti i ući u par običnih dućana. Na putu za nazad, moja kolegica je vidjela majicu koju je odlučila kupiti. Ja sam dva metra dalje vidjela crni šešir pa sam se odšetala do njega i probala ga (iako sam po nekim mojim prijašnjim iskustvima trebala znati da mi se zbog šešira događaju samo lude stvari). Bilo vam je to ovako. Stavila sam šešir na glavu. Skinula sam šešir s glave. Okrenula se. Moje kolegice više nije bilo.

Zatvorila sam oči,  ponovo ih otvorila i pogledala u smjeru di je bila kad je kupovala majicu, i stvarno: nije je bilo. Ovaj put priča 'Sve zbog jednog šešira' (moje neke fakultetske dogodovštine) dobila je svoj nastavak. Ne mogu vam opisati osjećaj koji me je tada prolazio. Požurila sam do tog mjesta gdje sam je ostavila i upitala ženu 'Hello madam, can you please help me? One minute ago my friend was trying this t-shirt and now I've lost her. She is blond girl with blue eyes. Do you remeber in which direction she went?' A ona meni zbunjeno odogovara 'Ninety nine!' Tada su mi suze došle na oči. Vraćala sam se sporo, gledajući svaki kutak ne bi li je pronašla. Ljudi moji, sad da vam pojasnim moje strahove.

Nije bio toliki problem što sam nju izgubila, nego to što se ja ne znam vratiti nazad. Nisam pratila put, niti slušala što nam ljudi govore, jer su zapravo sve njoj objašnjavali. Ne znam ni kako se zove hotel u kojem spavam, a da ne govorim o metrou i linijama kojima trebam ići. Na mobitelu nisam imala mreže ni signala pa nisam mogla nikoga ni nazvati. I dakle, ostala sam sama u hrpi ljudi nasred Hong Konga, jednog od najgušće naseljenih gradova na svijetu. Nakon lutanja po toj tržnici, shvatila sam da je ipak neću pronaći, da je vjerojatno otišla i da se moram nekako snaći. Bilo je kao u filmovima, stala sam i zatvorila oči da se prisjetim bar nečeg. I onda mi se prikazala slika sa recepcije. Trenutak kada sam primala omotnicu s ključem. Na omotnici je pisalo „Park Lane“. Dakle to je naziv hotela. Bilo mi je lakše ali opet sam bila u panici jer nisam znala koliko tih hotela ima u Hong Kongu pa sam molila Boga da postoji samo jedan. Sljedeći korak dalje bio je pronaći metro. Kad sam ga pronašla, trebalo je pogoditi kojom linijom trebam ići i gdje trebam izaći. Opet sam se sjetila, ovaj put imena stanice na kojoj smo ušle. Kupila sam kartu, i čekajući da krenem vidila sam momka pored mene koji isto tu stoji i čeka. Potapšala sam ga po ramenu jer je imao slušalice na ušima, i upitala 'Do you speak english?' Kad je odgovorio potvrdno,  ponovno sam prodisala. Da skratim priču, momak je bio divan, 'izguglao' je odmah di mi je hotel, i ne samo da mi je objasnio gdje trebam ići, nego je išao u istom smjeru. Priča još nije gotova jer sam po izlasku iz metroa, kad sam već bila blizu hotela, upala u samu žižu protesta. Milijun ljudi, policije, kamera, i ja.

Priča iz Hong Konga dakle ipak ima 'happy end', završava divnim letom nazad, mojim rođendanom u avionu i još jednom čestitkom - onom za ulazak u Europsku uniju (iznenadilo me je znanje mojih kolega o tome).

Sljedeća priča je o Saigonu ili ti ga Ho Chi Minh-u, najvećem gradu Vijetnama.

Po dolasku u tamošnji hotel, odlučili smo se za nezaobilaznu masažu i obilazak poznatih tunela koji su služili za sakrivanje vijetnamskih ratnika tokom poznatog Vijetnamskog rata. Ja sam naravno došla prva na recepciju, i kad sam već pomislila da sam opet krivo izračunala vrijeme ugledala sam vodiča. Prišla sam mu i upitala ga jesam li prva, i on je odgovorio potvrdno. Bio je tako malen i simpatičan, i nije se mogao načuditi mojoj visini. Upitao me kako se zovem i ja sam mu rekla 'Vinka, nice to meet you'. A on meni 'Oooo Vincent, lovely name!' Ja sam umrla od smijeha i rekla mu da nije Vincent nego Vinka, ali on je opet ponovio Vincent, tako da sam do kraja puta i ostala Vincent za sve! Kad smo se svi okupili, krenuli smo za đunglu u kojoj se nalaze poznati Cu Chi tuneli. Iskustvo je bilo nezaboravno, uživala sam u svakom djeliću sekunde provedene tamo. Sve je bilo fascinantno iako pomalo i tužno.

Šest tisuća vijetnamaca živjelo je i borilo se u toj đungli. Napravili su svoja skrovišta tamo, i živjeli u neljudskim uvjetima skoro 30 godina. Iako, sve je bilo organizirano do detalja, imali su bolnicu i spavaonice i kuhinje (a posebno su bili obučeni za sakrivanje dima od kuhanja, tako da dim niti slučajno ne izađe vani, jer bi to naravno bio signal protivnicima), raznorazne zamke za protivnike (najprije Francuze, a potom velesile SAD-a)... A sve to nevidljivo na prvi tren za ljudsko oko. Ušla sam čak i u tunel koji je bio dug nekih 40-ak metara, jer sam pomislila 'ma ne'š ti, šta je to'.

E pa krivo sam pomislila. Ja sam previsoka za takve stvari. Puzala sam po mraku, i leđima grebala po zidu, i tih 40 metara mi se činilo kao kilometar. Nisam mogla disati unutra, i jedva sam čekala izaći i vidjeti svjetlo dana.

Sve u svemu bilo je zanimljivo i poučno. Na putu za nazad stali smo na još jednom mjestu koje me fasciniralo. U maloj tvornici u kojoj rade, odnosno stvaraju ljudi sa posebnim potrebama. Ti ljudi su pravi umjetnici, izrađuju svakakve predmetei i crtaju po njima raznoraznim stilovima. Od ljuski jajeta oni naprave sliku Vijetnamskih ratnika! Stvari koje se prodaju tamo su dosta skupe, ali ja sam morala imati uspomenu, pa sam kupile dvije male okrugle oslikane ukrasne kutije. Vratili smo se u hotel ispunjeni srećom i zadovoljni. Otišli smo na masažu koju sam nazvala '90 minuta raja' i pomislila 'nema ovoga kod nas'.

Osim svega navedenog i za sam kraj ostavljam lude saigonske motoriste. Oni su totalni kraljevi. Ima ih na cesti nebrojeno mnogo, automobili su u totalno drugom planu.

Možete vidjeti na motorima sva godišta, muškarce i žene. Mene je recimo zapanjila žena na malom motorinu koja je 'pičila' pun gas sa doslovno novorođenim djetetom u naručju. Bez ikakve zaštite niti za nju niti za dijete. U jednom trenutku sam bila u neizbježnoj situaciji u kojoj sam morala preći cestu - to je isto osjećaj koji se ne zaboravlja. Poučak: Bez semafora prijeđi ulicu u Saigonu i bit ćeš junak!

 


  KLJUČNE RIJEČI:  Vinka Gracin / Šibenska štikla po bilom svitu / kolumna / Hong Kong / Saigon / Vijetnam / stjuardesa /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.