Šibenik  •   OBJAVA: 12.08.2017, 10:35h   •    

76. godina od ustanka partizana

Prisjetimo se kako su Šibenčani ustali protiv okupatora i poručili 'nećeš razbojniče!'


  Ilustracija Prisjetimo se kako su Šibenčani ustali protiv okupatora i poručili 'nećeš razbojniče!'
PIŠE Šibenik IN
OBJAVA 12.08.2017, 10:35h

U povodu 76. obljetnice formiranja Prvog šibenskog partizanskog odreda osnovanog na današnji dan 1941. godine, prenosimo članak našeg sugrađanina Lovre Krnića objavljen na portalu Lupiga.

Mnogi znaju za tragičnu priču o Prvom splitskom partizanskom odredu. U njihovu su čast podignuta dva prekrasna Bombardellijeva spomenika od kojih je jedan miniran, o odredu je snimljen film, a i taj nesretni odred je čest gost današnje dnevne politike kada se licitira koja će sporedna ulica ili parking ispred kojeg shopping centra nositi ime tog odreda i hoće li biti “partizanski” u njenom imenu. No, to nije bio jedini dalmatinski odred koji je krenuo prema oslobođenom teritoriju u prvim danima kolovoza 1941. godine - bilo ih je sedam: Splitski, Kaštelansko-trogirski, Vodičko-zatonski, Šibenski, Primoštensko-krapanjski, Sinjski i Solinski partizanski odred. Međutim, jedino je Šibenski polučio djelomičan, ali značajan uspjeh.

Njegov ratni put savršen je prikaz kaotičnog stanja u okupiranoj Dalmaciji u ljeto 1941. godine. Nažalost, ovaj odred nije našao svoje zasluženo mjesto u jugoslavenskoj historiografiji, a napisano je i mnogo neistina o njemu, pa tako u izdanjima beogradskog “Vojnoistorijskog instituta” primjerice piše: “talijanske jedinice izdajom četnika su napale i uništile Šibenski NOP odred”. Stoga ćemo ovih dana, 74 godine nakon što je osnovan, ispričati njegovu priču.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, u Šibeniku i okolici prikupljeno je i po brdima pohranjeno oko 1.000 pušaka, 50.000 metaka i 2.500 ručnih bombi. Po gradu se organiziraju udarne skupine koje izvode diverzije u tvornici u Crnici, tvornici tjestenine “Inchiostri” te sabotaže po PTT linijama. Već je polovinom lipnja bilo odlučeno i pripremljeno da će Šibenik i Zlarin dati 350 boraca, Vodice 150, Zaton 85, Tribunj 50, Pirovac i otok Murter ukupno 80 boraca. U međuvremenu se rasplamsao ustanak širih razmjera i oko Drvara je u organizaciji Partije stvoren slobodni teritorij. U Šibenik 8. kolovoza stiže delegat CK KPH i budući narodni heroj Pavle Pap Šilja kako bi što prije organizirao stvaranje odreda koji bi se uputili na slobodni teritorij. Plan je bio da se tri odreda iz šibenskog kraja sjedine na lokaciji Promine te od tamo zajedno krenu prema Bosni.

Nakon šibenskog sastanaka na kojem je donesena odluka da svih odredi moraju krenuti u roku tri do četiri dana, Šilja odlazi u Zaton kako bi ondje organizirao i vodio Vodičko-zatonski odred od 60 boraca iz Prvića, Vodica i Zatona. Za vrijeme ophodnje po Bukovici, Šilja zajedno s drugom Paškom Trlajom iz šibenskih udarnih skupina biva uočen od ustaških doušnika koji su potom njihovu lokaciju dojavili karabinjerima. Talijani su dvojac opkolili, zarobili i nekoliko dana poslije strijeljali u Skradinu čime je priča o ovom odredu vrlo brzo bila završena. Slično se dogodilo i s Primoštensko-rogozničko-krapanjskim odredom od 30 partizana, uglavnom sastavljenim od seljaka, koji su nakon prve veće bitke s Talijanima na željezničkoj postaji Perković posustali i vratili se natrag.

Nešto prije pola noći, 12. kolovoza, na brdu Pisak na rubu Šibenika okupio se Prvi šibenski partizanski odred. Ta lokacija je odabrana jer se ondje već od ranije skupljalo oružje i ratni materijal i te noći je svaki član dobio pušku, municiju, čuturicu vode i hranu za tri dana. Od “teškog naoružanja” imali su deset ručnih bombi, željeznu polugu i oveću pilu za obaranje stupova i sabotaže pruge. Komandir Josip Polak Pepo rodom iz Pakraca poslan je iz Zagreba još u travnju da pripremi ustanak u Dalmaciji, a njegov pomoćnik Slovenac Mile Ljubičić Meho dolazi u šibenski kraj zajedno s Pavlom Papom Šiljom. Svih 29 boraca su bili Šibenčani. Svi Hrvati osim dvadesetogodišnjeg šibenskog Srbina, Milorada Radečića Miće. Skoro svi u dvadesetima. Uglavnom su to bili radnici i pokoji student, članovi SKOJ-a ili URS-ovih sindikata.

Odlazak iz grada tolikog broja ljudi odjednom, predstavljao je problem za mnoge sudionike. Talijani su preko špijuna imali izvjesnu evidenciju o komunistima i sindikalistima u gradu a budući da je Šibenik bio manji grad od oko 18.000 stanovnika, okupatoru nije bilo teško kontrolirati kretanje stanovništva, naročito u uvjetima pojačanog nadzora kakav je zaveden po okupaciji. S druge strane, brojni skojevci i ostali aktivisti radili su ilegalno, što znači da roditelji često nisu znali "di i šta im dica rade". U takvoj situaciji nekim članovima odreda bio je problem kako o svom odlasku iz grada obavijestiti roditelje i staratelje. Pojedinci su se snalazili tako da su roditeljima nagovještavali odlazak na rad negdje u unutrašnjost zemlje, ili u neki susjedni grad. Poneki, za koje su roditelji znali ili naslućivali što rade, roditelje nisu ni obavještavali, već su jednostavno nestali. Poneki su opet s povjerenjem u roditelje, rekli otvoreno da će otići i da u slučaju potrage kažu da ne znaju kuda je otišao, ili da su otišli na dugo ribarenje. Bilo je slučajeva da su se aktivisti uoči odlaska s odredom viđali, a da jedan za drugoga nisu znali dok se nisu sreli na zbornom mjestu, na Pisku.

Prvi dan se odred susreo s vodičem iz Dubrave, Petrom Belamarićem, koji ih je sigurno proveo kroz svoj kraj južnim obroncima Trtra. Na mjestu gdje su se trebali spojiti Primoštenskim odredom iznad zaseoka Stančića su se po prvi put ulogorili. No, u kontaktu sa seljacima su načuli da Talijani pričaju o grupi komunista koji su u Perkoviću napadnuti i natjerani u bijeg. Narednih dana slali su patrole u potragu za Primoštensko-krapanjskim odredom, ali bezuspješno. Odred se lagano kretao u pravcu Drniša i već je izgubio tri dana. Pretpostavili su da se nešto dogodilo s drugim odredom i odustali od predviđenih diverzija na pruzi između Perkovića i Drniša koja im je već bila nadohvat. Tad su im po posljednji put dopremili nešto hrane (šećera i brašna) iz Šibenika. Četvrtog dana su se ulogorili kraj zaseoka Brnjica te uspostavili kontakt sa žiteljima. Seljaci su se požalili na stanovitog Živkovića zvanog Kizle, talijanskog špijuna koji je po kazivanjima prijavio njihove suseljane Talijanima zbog posjedovanja puške radi čega su završili u zatvoru, a jedan je bio i ubijen. Odred je pokrenuo potragu u suradnji s Brnjičanima, nakon akcije u kojoj se i po prvi put zapucalo, uhvatili su Kizlu i 16. kolovoza ga izveli pred "Narodni sud" gdje su seljaci iznijeli dokaze protiv njega i zatražili smrtnu kaznu. Sljedećeg dana Živković je strijeljan nad kanjonom Čikole. Nitko se u odredu nije sjetio da puškaranje prilikom hvatanja, javno skupljanje seljana po danu na suđenju i nestanak talijanskog konfidenta postaje jasan znak Talijanima i žandarmeriji NDH o oružanoj formaciji u njihovom okruženju.

Nešto iza ponoći, 18. kolovoza bez vodiča i prave ideje gdje se točno nalaze, odred se ulogorio niti jedan kilometar od karabinjerske i ustaško-žandarmerijske postaje. Naime, u Širitovcima su bili dijelovi 16. bataljuna talijanskih karabinjera i 2. ustaške oružničke pukovnije. Oko 7 sati Paško Zlatović krenuo je u selo po vodu, no primijećen je i uhvaćen. Dva sata kasnije odred je napadnut prvo od strane vojno-policijskih jedinica iz Širitovaca, a sat kasnije stiže i 152. pješadijski puk talijanske divizije „Sassari“ te dijelovi ustaške pukovnije iz Drniša. Prvi je stradao Stipe Ninić Anđelko, koji je štiteći pripreme odreda za proboj zarobljen, odveden u Drniš te strijeljan istog dana. Ubrzo su od bombe nastradali Mićo Radečić te Stipe Stančić, a još dvojica su teško ranjena i uhvaćena. Jedan od njih Pavle Maksimilijanović koga su Talijani zakrpali i dva dana ispitivali o drugovima, sam je sebi oduzeo život, potrgavši zavoje. Oko podne su već nakon pet sati borbe zarobljena još dva Ninića iz Crnice, Ivo Ninić Ivas i Joso Ninić Kokan, te su sljedećeg dana 19. kolovoza također streljani na drniškom nogometnom igralištu.

Odred se nakon dolaska pojačanja iz Drniša našao u potpunom okruženju. Pala je komanda za proboj iz obruča u pravcu Promine. Zametnula se borba šibenskih ustanika s nadmoćnijim neprijateljskim snagama. U bataljunskim novinama „Gerilac“ nekoliko tjedana nakon ove bitke Slavko Rupić je ovako opisao taj proboj: "Bio je to vraški juriš; gotovo je neshvatljivo kakvom smo odvažnošću jurišali na zbijene redove karabinjera. Neki su od njih sa strahom i iznenađenjem prosto posmatrali naš juriš ne usudivši se da opale ni jedan metak, a neki su prestravljeni bježali, bojeći se naše razjarenosti, a oni najodvažniji uzmicali su po 200-300 metara i tek onda otvorili vatru kada su nam ostajali iza leđa. Kod Lovrića kuća grupa karabinjera obučenih u crno prepriječila nam je put puškomitraljezom. Bez razmišljanja smo bacili bombu i poslije njenog treska smo čuli zapomaganje ... "

S obzirom da se cijela bitka odvijala usred dana, po paklenim vrućinama, nakon proboja borci su skapavali od žeđi, a i gladi. Kako kaže Josip Gulin u svom iskazu, ostali su bez imalo vode i s jednim klipom sirova kukuruza pa je na svakog borca išlo tek nekoliko zrna. Nikša Polić, Tomo Polić, Jere Kronja i Mladen Milković samovoljno su krenuli u potragu za vodom, no više se nisu vratili. Bili su uhvaćeni i strijeljani u Drnišu na tzv. Mijovića podvornici, po kratkom postupku. Tako je zajedno s onima uhvaćenima u bitci od 18. do 20. kolovoza u Drnišu strijeljano sedam pripadnika Šibenskog odreda. Još tri borca izgubili su 22. kolovoza, kada su ova trojica bila odsječena od strane talijanske patrole pa su se nenaoružani vratili u Šibenik. Odred se sveo na samo 16 boraca.

U sukobu kod Širitovaca je omjer snaga za neprijatelja bio 7:1, 150 Talijana i 50 žandara i ustaša. Poginuli su po jedan ustaški i talijanski kaplar te vojnik, a ranjena su i tri pripadnika 152. pješadijskog puka i dva domobrana. No, kako bi opravdali povlačenje pred jurišom Šibenskog odreda izvještaji o njegovoj snazi su bili tako napuhani da su izjednačavali snage. Pukovnik 2. oružničke pukovnije u Kninu u izvještaju o sukobima spominje 150 "komunista" iz Šibenika koji su raspršeni od strane talijanske i ustaške vojske. A zapovjednik oružničke postaje Širitovci u svom izvještaju uspijeva još više povećati broj "komunista" pa piše o 300 ljudi naoružanih i minobacačima.

Šibenski odred se na Promini zadržao punih pet dana. Saznali su iz kontakta s narodom za pogibije Pavla Papa i neuspjehe svih ostalih dalmatinskih odreda s kojima su se trebali susresti. Dolaze u kontakt s Pajom Popovićem koji ih obavještava da Štab Drvarske brigade predlaže da ih on prebaci preko kninskog kotara u Grahovo. Iako su sumnjali u Pajino poštenje i znali su da surađuje s Talijanima on je bio jedini koji im je ponudio pomoć i kontakt sa slobodnim teritorijem. Pajo je u noći s 24. na 25. kolovoza došao s još sedmero svojih naoružanih ljudi i poveo ih preko Kaldrme. Dok je glavnina odreda prelazila prugu jednom od Popovićevih ljudi “slučajno” je opalila puška, a Talijani su otvorili vatru iz mitraljeza po njima. U tom kaosu i mraku odred se raspršio na tri strane. Petorka na čelu s komandantom Polakom potpuno je izgubila vezu s ostatkom pa su se vratili u Šibenik, desetorica se uspjela u dvije grupe dovući do Polače, a Matu Pivca koji je ostao sam na mjestu sukoba Paja Popović je predao u zarobljeništvo Talijanima. 

Paja Popović je kasnije postao vođa četnika na Kosovu polju, vješto je kolaborirao s talijanskim okupatorima, a partizani su mu se osvetili u srpnju 1942. godine u akciji prvog narodnog heroja Dalmacije Ante Jonića.

Desetorica šibenskih ustanika su samostalno došli do Bosanskog Grahova gdje su srdačno primljeni te su čak dobili na raspolaganje kamion s kojim su se zadovoljno prebacili u Drvar. A tamo su bili primljeni s oduševljenjem, priređen je i pravi mali miting. Radilo se o prvom kakvom takvom odredu sastavljenom od Hrvata koji je došao na slobodni teritorij. U nekoliko dnevničkih zapisa boraca i borkinja koji su prisustvovali tom mimohodu u Drvaru spominju se mlade djevojke iz Like koje su plakale dok su promatrale desetoricu Šibenčana, prvih vjesnika o oružanom bratstvu Hrvata i Srba protiv okupatora i njihovih slugu. Odred je dobio dopust od deset dana te je ubrzo, oko 29. kolovoza, bio i rasformiran, a borci raspoređeni po terenu većinom u Livanjski kraj.

Od 31 borca koja su krenula s brda Pisak desetorica su doživjela kraj rata. Jedanaest je poginulo u daljnjim bitkama koje su uslijedile, od Sutjeske do Vojvodine, u brigadama Garibaldi i po Bukovici. Miro Višić i Vlado Peran će kasnije biti proglašeni i narodnim herojima. Na šibenskoj rivi su stajale njihove biste do 1991. godine kad su završile u moru, a kasnije u muzejskom deponiju. Spomenik na brdu Pisak je također bio potpuno devastiran, ploča razbijena, pokradena ograda i vrata, odnesena zvijezda sa srpom i čekićem. Na Dan pobjede 2010. godine polovično je obnovljena spomen ploča na spomeniku na Pisku. “Zaboravljena” je zvijezda, a slova su napisana tako nekvalitetnom bojom da su skoro sva nestala već nakon pet godina. Nekoć su se na godišnjicu osnutka organizirale i planinarske šetnje “Tragom Prvog šibenskog partizanskog odreda”, od Piska do Promine. No, da ne bude sve tako crno, Šibenik se barem može pohvaliti Putem Prvog šibenskog partizanskog odreda, a ta ulica se nalazi baš na povijesnoj lokaciji - na putu kojim su prvi borci krenuli na brdo Pisak.

Nažalost, Šibenik je ostao jedini grad u Dalmaciji s takvom ulicom, napisao je Lovro Krnić na portalu Lupiga.


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.