Odakle ti ...  •   OBJAVA: 31.03.2015, 09:29h   •    

Na po’ plave balote

FOTO Veliki Gogo raskrečio nožurde: Mogao sam osjetiti kako mi ekvator prolazi preko muda


  Veliki Gogo FOTO Veliki Gogo raskrečio nožurde: Mogao sam osjetiti kako mi ekvator prolazi preko muda
PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 31.03.2015, 09:24h

Nakon prespavane noći u franjevačkom samostanu u gradu Mbarari i pive s poljskim svećenikom, ukrcam se jutros, pokisao do kože, u najneugledniji bus istočnog dijela galaksije ugandske firme znamenitog naziva ‘Premier’ oko 8 sati. Naspram ovome, ‘Miškov’ bus je space shuttle. Prvo su mi se tri pivca zabila u glavu, zatim kondukter u rasparanoj FERovski kariranoj košulji zatraži 15 tisuća šilinga. ‘Ne seri, evo ti pet tisuća’ ogovorih. ‘Može’, ispali kondukter kao iz topa što znači da sam se zajebao jer je cijena vjerojatno oko dvije do tri tisuće.

Pomaknem još jednog pivca sa slobodnog sjedala i uguzih se između dva crna kita koja su vonjala na dugo ustajali znoj, jer naime, ovdje su autobusi iste širine kao i kod nas, ali sjedala nisu ‘dva plus dva’ sa svake strane, već ‘tri plus dva’ i koji su me tako prikliještili da sam na trenutak imao osjećaj da mi se glava napuhala kao Houdekova kada stavi kravatu. Da još uvijek pušim onu mutantsko-hibridnu travurinu, vjerojatno bih očajnički teško zahroptao i umro uz posljednji paranoično - beznadni vrisak.

Srećom, kad sam zadnji put skoro vrisnuo, odlučio sam prestati s tom prokletinjom. Galaktički bus je bio pun komaraca pa me uhvatila i dodatna paranoja da ću baš pred kraj putovanja skupiti malariju, stoga sam što sam snažnije mogao odgurao kitovske nakupine sala jedva par centimetara te izvukao ruke i dograbio iz torbe prskajući repelent kojega sam naštricao kao Ražinac dezodorans ‘Axe’ u ‘ludom’ subotnjem izlasku u 'Enigme' potpuno razuzdan i pomahnitao, kako to samo pred-Šibencanin zna, nalakćen za šankom na drugoj Bavariji od dva ipo deca.

A onda je počelo i muljanje u drobu. A zašto ne? Pa i da se poserem ovdje u busu, između ovih smrdljivih kitova se ne bi ništa niti osjetilo. U 10,37 sati, odnosno dva sata i 37 minuta nakon ukrcavanja, pogledao sam na sat, a vozač je još uvijek turirao bus na mjestu i bezumno trubio frekvencijom gorom od dva milijuna komaraca pored uha, nešto kao kad Rozga vrišti modulirani refren ‘Dobitne kombinacije’, pokušavajući dozvati putnike da uđu u već ionako dupkom prekrcani bus.

Već sam zamišljao da ću dobiti još jedno čudovišno ogromnog kita i u krilo i napokon stvarno izdahnuti kad je oko 11 sati bus konačno krenuo. U 11,05 sati stao je na benzinsku stanicu, zacudo,trosatnim turiranjem mu ponestalo goriva, usput su dolijevali vodu u nešto za pitaj Boga šta i ‘popravljali’ napola izdušene gume izvrsnom metodom što jačeg udaranja nogama u njih. To je potrajalo još nekih 45 minuta do sat – dotle sam se već 200 puta preznojio i osušio nepomičan među plavetnim kitovinama – a onda je krenula divljačka vožnja po prašnjavome ne-putu punom nekakvih ležećih policajaca koji su ‘ležali’ na svakih pedesetak metara…

Upravo toliko metara bi i svatko u busu poskočio na svojim sjedalima (osim mojih aždaja-kitova, oni su sljepljeni za sjedala).

Nekad su mi za ovakve stvari trebale uobičajene doze od oko 40 do 50 miligrama normabela ili lexaurina, ali sada čist i sasvim miran promatram sav taj apsurd.

Zapadnjačka konformistička nestrpljivost i stres su potpuno iščezli i ustupili mjesto Africi koja je, čini se, pobijedila… Ili je to ipak samo nadolazeći val živčanog sloma jer ne skidam ovaj prokleti cerek s lica jutros od 8 sati, a imao sam ga i dalje 8 sati poslije kad sam izašao upravo na ekvatoru pored znaka koji pokazuje da ste… Pa na ekvatoru!

Odjebao sam bus i ostao tamo raskrečivši svoje nožurde tako da sam se osjećao kao pravi mali turistić jer sam jednom nogom bio na jednom polu, a drugom nogom na drugom. Mogao sam osjetiti kako mi ekvator prolazi preko muda i reže ih te pritom osjetiti potpunu pripadajuću nelagodu. Svejedno, svoj cerek s lica nisam skidao ni dalje, a niti kad sam ustopirao auto za glavni grad Ugande i smjestio jadnog putnika među prtljagu (‘crni’ će ovdje puno toga učiniti za muzungu-bijelce – iako ce ih rado i opljačkati), a niti kad sam ušao u matatu (nekakav raspadnuti kombi koji kreće kada se dupkom napuni) i proveo sljedeća tri sata prignječen između 30 ljudi (registriran je za 14), 180 kilograma krumpira, mnoštvo svakojakog povrća, dvije koze i mnoštvo letećih kokoša i pilića, te kad su mi naposlijetku rekli da nisam ušao u pravi matatu - glupavi cerek je i dalje ostajao. Stoji još i sada dok ovo tipkam u nekom mišo-žoharskom internet caffeu očekujući svog couchsurfera da me pozove na moju vjernu Nokiju i reće gdje ću jebeno sada.

A sad I taj Hunter S. Thompsonov Strah i prezir u Las Vegasu! Knjiga koju sam čitao po bespućima Tanzanije i Burundija, Derviš i smrt me metafizički potpuno razvalila, ali ovo štivo, ovo Thompsonovo manijakaštvo, nimalo nije preporučljivo za nekoga s očigledno nadolazećim živčanim slomom i glupastim cerekom na licu, naročito ako se nalazite ovdje gdje se ja nalazim. Knjiga potiče na svakojako mahnitanje i divljaštine te na ispipavanje granica koje su već ionako toliko ispipane poput cicate kurvetine između 20 pijanih gastarbajtera! Potiče na potpuno ludilo i silazak s uma te na radnje koje se ne usudite niti zamišljati. Ne, Afrika zasigurno nije mjesto za takve stvari… A opet, možda se i varam, možda upravo jest?! Eh, jebat ga, samo je jedan način da saznam…

 


  KLJUČNE RIJEČI:  odakle ti pare gogo / veliki gogo /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.