Odakle ti ...  •   OBJAVA: 29.01.2015, 21:56h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Veliki Gogo s vrha svijeta: Što se krije između privlačnih fotografija i uzrečice 'blago ti se'?


  Veliki Gogo FOTO Veliki Gogo s vrha svijeta: Što se krije između privlačnih fotografija i uzrečice 'blago ti se'?
PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 29.01.2015, 21:42h

Toliko pročitanih knjiga, toliko odgledanih 'odabrao Đelo' emisija, a sad sam tu, u beskonačno žuđenom Tibetu ispred nje, Chomolungme, božice majke zemlje, najviše planine svijeta koja mi izaziva strahopoštovanje svih strahopoštovanja! Koji i kakav odabir i vrsta riječi bi to trebale i mogle ikad opisati? Koji epiteti bi mogli izraziti osjećaje, euforiju, strast i poniznost pred takvim jednim prizorom??? Tri Dostojevska ne bi to mogla dočarati i svaki pokušaj bi bio vrijeđanje tog uzvišenog trenutka, jednog od najveličanstvenijih u mome životu.

Prolazio sam pored veličanstvenih tibetanskih vrhova pobožno zamišljajući svu plejadu velikih penjača i himalajista koji su nekoć tuda kročili s požudnim pogledom prema najmoćnijem od njih, Everestu, najvišem vrhu svijeta – od slavnih pionira Malloryja i Irvina koji su ludim pokušajem uspona na sam vrh 1924. ostavili za sobom nevjerojatnu priču te još uvijek neriješenu enigmu da li su se prvi uspjeli domoći vrha 8848 metara visoke planine (viđeni su prije nestanka svega nekoliko stotina metara pred vrhom, a Malloryjevo tijelo pronađeno je tek 75 godina poslije – Irvinovo još nije), preko Hillaryja i Tenzinga koji su službeno prvi osvajači tog gorostasa 1953., pa sve do legendarnog Reinholda Messnera - prvog osvajača svih 14 'osamtisućnjaka' (vrhova preko 8000 metara visine) te prvog čovjeka koji se popeo samostalno na Everest bez dodatnog kisika; a ne smijemo zaboraviti spomenuti i našeg velikana, po meni najveću živuću hrvatsku legendu uopće - Stipu Božića.

Iako nikad nisam bio alpinist, oduvijek sam osjećao divljenje prema tim hrabrim i odvažnim (često i preodvažnim) sudionicima najpogibeljnijeg sporta na svijetu, a kada sam se na svojim putovanjima počeo amaterski i sam penjati (najčešće solo, potpuno nepripremljen, samo s mentalnom kondicijom te u rebatinkama i bez ikakve opreme – zbog čega me jednom čak i sam Stipe Božić, odgledavši moj video uspona do baznog logora Annapurne u Himalaji, propisno ukorio), shvativši samo sitnim djelićem enormnu, neopisivu težinu takvoga pothvata i nadljudski napor potreban za osvajanje nekog impresivnog vrha, divljenje mi je još i stostruko poraslo.

Kako moje tijelo traži dugu aklimatizaciju, visinska bolest koja je i do sada na Tibetu ostavljala strašne posljedice na mene, dodatnim usponom na još više predjele počela je pokazivati upravo brutalne simptome slične onima koji vas obuzmu slušajući saborsku raspravu, s tim da je u ovom potonjem nagon za povraćanjem izraženiji. Nekolicina ljudi s kojima sam bio pri usponu bili su spremni odustati od odlaska do baznog logora te se vratiti i potražiti hitnu pomoć za mene jer se moje tijelo uslijed visoke temperature i iscrpljenosti počelo nekontrolirano tresti, no cvokotajući zubima i škiljeći kroz oči pokušavajući suzdržati povraćanje odlučno sam odbijao bilo kakvo odustajanje.

Odlika najboljih i najpametnijih planinara jest da u datom trenutku procjene ozbiljnost situacije i nikad ne budu svojeglavi već, ako situacija to zahtijeva, odustanu od daljnjeg uspona - I upravo zbog te moje tvrdoglavosti zasigurno nikada neću biti profesionalni planinar (a ako jednom slučajno i postanem, to ću biti do kraja mog života...Dakle, vrlo kratkog vijeka).

Nema smisla opisivati sve muke i agonije tih dana koje smo proživjeli dok nismo konačno u mrkloj noći dosegnuli bazni logor Everesta na visini od 5400 metara te se promrzli smjestili u šator od jakove kože ispod 38 deka koje me i dalje nisu mogle ugrijati te sam cvokotao i tresao se sa sjetom razmišljajući o svojoj kući i svome gradu - toplom domu, krevetu, kupatilu, o čistoj robi, juhi od gljiva, bureku kod tete, zujanju komaraca, klišej humoru dosadnih sugovornika, turbo-folku, RTL-ovoj sinkronizaciji, glasačkim listićima, referendumima, dlakama u odvodu, điru po Rivi i 'glumcima-oskarovcima' na jutarnjoj kavi, plastičnim bezizražajnim noćnim licima za šankom, ozbiljnim poduzetnicima u odijelu s aktovkom u ruci, gradskim 'noblesse' sommelierima, osuđujućim pogledima i zavisnim blebetanjima, zamalo uspjelim zrelim svjetskim talentima, o zanovijetanjima, ogovaranjima i kukanju, o novom porezu, lošem speedu i hladnoj pašticadi, a čak sam osjećao i neku vrstu simpatije prema novinskim natpisima o našim političarima i njihovim 'nestašnim' postupcima. Sve, ama baš sve što me u bilo kojem smislu, pozitivnom ili negativnom, podsjećalo na dom, bilo mi je iznimno privlačno te sam ga uspoređivao sa samim Edenskim vrtom. Ma požderao bih sve jabuke s 'pec-pec' stabla i ljubio jadnu zmijicu samo da sam mogao tada biti negdje puno niže na toplome.

Gorio sam pod temperaturom, kašljao kao na samrtnoj postelji, a svaki put kad bih zakašljao, osjećao sam da me malj udara u glavu dok je hladnoća koja mi se uvukla u kosti bila jebeno nepodnošljiva. Nisu mnogo pomogle niti priče tibetanskih vodiča koje smo zatekli u šatoru u pripremanju čaja i koji su, vidjevši moje stanje, ležerno ispričali kako nije baš rijetkost da pri usponu do baznog logora poneki oboljeli od visinske bolesti otegne papke te da je, eto, baš prije nekoliko tjedana neki Australac odapeo možda čak i u našem šatoru. Svi smo se slatko nasmijali toj primjerenoj urnebesnoj doskočici, dok sam se ja upravo previjao od smijeha. Baš kad sam pomislio da zaista ne mogu biti u goroj situaciji, negdje oko 2 sata u noći stomak je počeo snažno kruljiti te sam s užasom i nevjericom počeo shvaćati što to znači.

Izaći van iz šatora na ledenjak Rongbuk (na kojemu je bazni logor smješten) koji je pod snažnim udarima vjetra na temperaturi nižoj od -22 stupnja celzijusa, skinuti gaće i ostati golih nogu, stražnjice i...O Bože!!!...I prednjeg dijela te nastojati obaviti nuždu u tim uvjetima. Crohnova bolest koju sretno posjedujem već dugi niz godina ne ostavlja mi izbor da ostanem u šatoru, a isto tako mi i nikako ne dopušta kratkotrajan boravak izvan njega.

Da budem iskren, u trenutku kada sam micao deke sa sebe, jedva sam suspregnuo suze od muke, a kada me ošinuo prvi udar vjetra, sigurno bih zaplakao da nisam znao da će mi se suza instant slediti na obrazu.

Pola sata sam pod tim uvjetima čučao, noge i ruke više nisam osjećao, a da mi je netko u tom trenutku slikao vanjske organe za reprodukciju, zasigurno bi mislili da sam žena jer oni jednostavno nisu postojali. Jedino što mi je tada davalo kakvu - takvu motivaciju za životom jest pun Mjesec koji je obasjavao veličanstvenu planinsku gromadu, moćni Everest,točno ispred mene. Prava istina koja se uglavnom u kasnijim opisima prešućuje jest da vas u tim trenucima zaista boli kurac (mene niti to više nije moglo boljeti) za sve vaše snove koje ste tako žarko željeli ostvariti te da jedino želite biti kući u svome toplom krevetu.

Tek kad sam se vratio iz Tibeta sam doznao da su i najbliži kod kuće, koji su samo znali da sam ja negdje po Everestu, bili u mukama jer upravo dok sam ja bio u baznome logoru u Tibetu, svi mediji u svijetu su prenosili vijest da se s druge, nepalske strane Everesta, dogodila velika tragedija u kojoj je 16 osoba (kasnije se ispostavilo da su svi bili šerpe) uslijed snježne lavine izgubilo živote.

Prije svitanja ustajem u fizički malčice boljem stanju (ne mogu napisati da se budim jer spavanja uopće nije bilo) te izlazim iz šatora, a ono što sam tada ugledao će uspjeti u trenutku izbrisati gotovo svu onu agoniju i bol koju sam prošao da bih sada stajao pred ovim prizorom. Za najbolje trenutke života očito treba proći najgore patnje. Vrijeme je bilo kristalno čisto, izlazeće sunce je upravo obasjalo sami vrh, a ja sam trljao oči promatrajući taj prizor koji mi čak i sada dok pišem ove retke izaziva toliko uzbuđenje da jednostavno ostajem bez teksta i inspiracije za ikakav glupi, suhoparni opis.

Toliko pročitanih knjiga, toliko odgledanih 'odabrao Đelo' emisija, a sad sam tu, u beskonačno žuđenom Tibetu ispred nje, Chomolungme, božice majke zemlje, najviše planine svijeta koja mi izaziva strahopoštovanje svih strahopoštovanja! Koji i kakav odabir i vrsta riječi bi to trebale i mogle ikad opisati? Koji epiteti bi mogli izraziti osjećaje, euforiju, strast i poniznost pred takvim jednim prizorom??? Tri Dostojevska ne bi to mogla dočarati i svaki pokušaj bi bio vrijeđanje tog uzvišenog trenutka, jednog od najveličanstvenijih u mome životu.

I to je pravo prokletstvo 'oboljelog' putnika!

Svu onu nezamislivu, dugotrajnu muku Nietzscheovski u ništavilo pretvore kratkotrajni transcendirajući trenutci zbog kojih će svaki putnik-mazohist, bez obzira što već iskustvom zna koja ga kalvarija čeka, podignuti svoj križ i krenuti ispočetka na nekome drugome mjestu, na nekim drugim iscrpljujućim avanturama, u nekom drugom kutku svijeta. Možda se varam, možda i neće.

Znam da ja hoću!

 


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / vrh svijeta / mt.everest /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.