Nemiri i ...  •   OBJAVA: 28.12.2012, 12:04h   •    

Nemiri i nesanice

Ostanimo na površini života!


PIŠE Drago Pilsel
OBJAVA 28.12.2012, 12:04h

Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi, u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.

 

Počinje nova godina. Tekuću smo skoro ispratili. Pa se prisiljavam, važući dobro i loše što sam proživio, da budem imaginativan. Da poželim nešto važno, ali i realno; pravedno, ali ostvarivo. Pascal je uvidio dvostruki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije doprinose bijedi čovjeka kao biće koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Ovaj drhtaj je onaj duh koji u biću oživi, onaj duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila. O tomu pišem, de facto, da se ohrabrimo i zadržimo na površini. Svega.

Moramo istraživati, kroz povijest, karakter imaginacije, njezinu prirodu, razumijevanje, percepciju, odnos imaginarno-stvarno. Pri tom zalaziti u područje ne samo estetike i filozofije već i psihoanalize, te podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje neshvaćeno, promašeno.

Imaginacija prethodi svakoj slici, određuje kodove, mogućnosti i značenja. Pri tom se ne libim podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje propušteno, promašeno. Jer mašta ili fantazija, proces je zamišljanja budućih događaja i stvaranja novih cjelina kombiniranjem različitih predstava, ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu. Mašta kao stvaralačko mišljenje, predstavlja osnovu umjetničke, znanstvene i tehničke kreativnosti, ali i stvaralaštva i raznovrsnih inovacija u svakodnevnom životu. Proces maštanja je pod snažnim utjecajem želja.

Neki psiholozi i psihoanalitičari smatraju da mašta može biti i mehanizam obrane. Tim putem se nezadovoljavajuća stvarnost zamjenjuje maštarijama u kojima su na stvaralački način zadovoljene mnoge snažne, a u stvarnosti nezadovoljene težnje.

Imate li vi takvu svjesnost? Imate li ono nešto što, ponavljam, dovodi čovjeka do introspekcije i propitkivanja odnosno preispitivanja? Do toga da ne potonemo pod teretom surovosti života! Tako da ostanemo na površini. Ne i površni!

Teolog sam po zvanju, novinar po zanimanju. Poslovi su ti koji traže povremena sučeljavanja sa samim sobom. Da vidimo jesmo li spremi i sposobni za neku novu i potrebnu prisutnost.

O imaginaciji i volji za životom pišem jer mi je stalo potaknuti vas na razmišljanje o njihovom utjecaju u stvaranju predodžbe, osobnog svjetonazora i odnosa prema drugom. Naš svijet nije siromašan u detaljima, a tako znamo biti dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda zato što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi, u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.

Mukotrpan je to posao. Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, tako bi se izrazio glasoviti češki filozof Karel Kosik, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa, puno njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka, osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pored nas, uglavnom stoje rupe. I mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom anti-stereotipa. Tako da govorimo o našim identitetima i pokušamo ih opisati kao o fragmentima najuzvišenijeg poziva kojeg, vjerujemo, svi mi prepoznajemo, onog o jedinstvu.

Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti, to je ta imaginacija povijesti, i tako se nikada ne bismo trebali dati ušutkati. U pjesmi ''Život na licu mjesta'', poljska je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Wislawa Szymborska, napisala da je život na licu mjesta, predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkti, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema, koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje, imaginacija.

Zamislimo da možemo bolje, da zaslužujemo bolje. A vama, poštovane čitateljice i čitatelji, na početku nove godine, od srca želim da živimo s čežnjom za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.

Odumiru li zaista unutarnje duhovne i intelektualne sile? Meni se, ma koliko još bio nedovoljno upućen za takve dijagnoze i prognoze, a protekla me je godina opako približila pesimističkom stavu, čini da, bez obzira na sve tugujuće zborove, ne nedostaje volja za budućnost. I tu nazirem misaoni tijek onoga što smatram misijom ovoga portala: ne izdati bogatu prošlost, ne iznevjeriti očekivanja suvremenika, ne pokleknuti pred ograničenjima sadašnjosti, biti garancijom nade.

Preduhitrit ću pesimiste koje će me zapitati: kako je moguće govoriti o budućnosti? Je li nadati se uopće realistično ili tek romantično? Nije li ipak bolje slijediti geslo: jasno misliti i ničemu se ne nadati! – jer tada se barem nikad nećemo razočarati? Nije. U nadi je spas. To je ta misija. Od prilike, to bi za mene bilo nužno da ostanem(o) na površini života.


  KLJUČNE RIJEČI:  Drago Pilsel / Nemiri i nesanice / /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.