Nemiri i ...  •   OBJAVA: 11.01.2013, 19:45h   •    

Nemiri i nesanice

Kako se to biva zrelim građaninom?


PIŠE Drago Pilsel
OBJAVA 11.01.2013, 19:45h

Crkva mora biti manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.

Znam, urednik mi je rekao da od mene želi „dobre vibracije“, previše je, naime, loših vijesti pa sam ja trebao ovdje biti nekakav širitelj “pozitive“. Međutim, ne mogu, a i ne smijem se oglušiti na primjere govora mržnje kojeg smo se naslušali ovih dana, prvenstveno iz crkvenih redova, a pogotovo jer ovaj portal njeguje i promovira građansku kulturu. Htjedoh reći: Crkva koja poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg će Bog govoriti u svijetu jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život. I o tome sam vam danas kanio nešto predložiti: da vidimo kako se to biva zrelim građaninom i odgovornom osobom? Naročito ako je ta osoba i vjernik.

Crkva, koja mora izbjeći diskurs razaranja i mržnje (bibličar Adalbert Rebić je izjavio, na primjer, da je na djelu „globalna urota pedera, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja“ i kazao da će homoseksualci „upropastiti Hrvatsku“!) sada mora snositi i svoj dio odgovornosti. A ta se odgovornost zacijelo ne sastoji u tome da Crkva i unaprijed uznastoji na isti način biti prisutna na političkoj sceni, već naprotiv, da demokracija - čijem je ustoličenju i ona tako aktivno prisustvovala, sada poprimi takav tijek razvoja u kojem će i ona, kao Crkva, moći živjeti i djelovati čista obraza. Stoga na Crkvu u Hrvatskoj sada spada da upre sve svoje snage kako bi se demokracija u Hrvatskoj sve više razvijala kao - ethokracija, to jest kao vladavina čestitosti i morala.

Uostalom, i u nas se već govori kako nije dopustivo „unositi politiku u moral, već moral u politiku“. A politika kao „umijeće mogućega“, jednako kao i demokracija koja tom umijeću služi kao metodologija, nema neki svoj iskonski moral, već ga odnekud mora primiti. Crkva je ta koja joj ga mora uvijek iznova nuditi.

Hrvati jesu prirodno religiozni ljudi, ali su neuvjerljivi kao ljudi vjere i djelotvorne ljubavi u konkretnom životu. Puno smo isključivi prema drugima i različitima, čak prožeti mržnjom, a to s kršćanstvom nema nikakve povezanosti.

Otkad je vatikanski diplomat na službi u Hrvatskoj kazao da je Hrvatska „najkatoličkija zemlja u Europi“, ta je floskula jednima služila kao pohvala, a drugima kao hrvatska pokuda. Istraživanje o stanju religioznosti pokazalo je da pučanstvo Hrvatske sve manje vjeruje u Boga i uvažava dogme i vrijednosti koje propovijeda Katolička crkva.

Tako se nekadašnja nedokaziva tvrdnja vatikanskog dužnosnika iznova pokazuje paušalnom, pogrešnom i proizvoljnom. Ona nije vrijedila ni u vrijeme kada je izrečena, a kamoli danas. Dovoljno je samo promotriti hrvatsku zbilju, osvrnuti se oko sebe, uočiti kakve se vrijednosti nameću kao poželjne i javno nude.

Što je Hrvatska još, mimo floskule vatikanskog diplomata, možda je dovoljno samo prolistati novine, pa vidjeti razmjere grabeži onoga što je još preostalo od nacionalnoga bogatstva, crne kronike i „in vrijednosti“ koje se promiču. Bi li u „najkatoličkijoj zemlji” bilo moguće da se toliko opljačka vlastita zemlja? Sudeći prema tome, hrvatska je vjera neobvezujuća, samo deklarativna. Da su se naši moćnici držali samo deset Božjih zapovijedi, Hrvatska bi valjda bila biblijski Misir.

Među onima koji su se okoristili Hrvatskom, koji su je „jagmili kao plijen“ i omrsili se njome, sigurno je bilo i onih koji idu u crkvu i izjašnjavaju se vjernicima. No ta deklarativna vjera nije im bila moralna zapreka da sudjeluju u nemoralnom grabežu takozvane privatizacije i pretvorbe. Pretvaranje i prijetvornost nazočni su i u floskuli o „najkatoličkijoj zemlji“. Niti Hrvatska to jest, niti treba biti. Dovoljno bi bilo da bude normalna, zemlja mjere i poštenja, a ne neumjerenih i velikih, no pogrešnih atributa.

Kao konkretne zadaće pozitivno usmjerenih osoba i zajednica u Hrvatskoj, pa tako i svoje vlastite, predlažem sljedeće:

Sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge; jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima; surađivati sa segmentima civilnog društva koji jednako ili slično teže temeljnim ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine; raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebnijima i najzapostavljenijima; pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.

Nadalje je osobito potrebno zauzeti se i poduprijeti sve one koji se zalažu:

Za kulturu života i zaštitu prirodne i biološke raznolikosti; za osobe s invaliditetom, posebno one s intelektualnim teškoćama; za veću socijalnu pravdu i ravnopravnost građana te za veću afirmaciju radničkih prava; za prvenstvo rada nad kapitalom i participaciju radnika u upravljanju, vlasništvu i dobiti poduzeća u kojima rade; za afirmaciju osobne građanske odgovornosti i zauzetosti; za korektnost i izvrsnost u radu te afirmaciju kvalitetnog i društveno korisnog rada kao etičke vrednote; za zajedničkim življenjem u različitosti unutar domovine Hrvatske i Europe te za hrvatsku državu kao središnje mjesto prakticiranja demokracije; za rehabilitaciju politike kao važne djelatnosti u službi javnog interesa i zajedničkog dobra te odgovornosti za njega i za izgradnju društva i države u ravnopravnosti svih hrvatskih građana.

Konačno, moramo se založiti za društvo punog i svestranog razvoja u kojem će obrazovanje i odgoj kao temelji znanja i kulture biti i u Hrvatskoj jedno od najvećih bogatstava; za očuvanje prirodnog i ljudskog okoliša te neobnovljivih prirodnih bogatstava, posebno vode i mora, u Hrvatskoj, Europi i svijetu; za svestrano ispitivanje i utvrđivanje svih bitnih činjenica iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti radi stjecanja jasne pojedinačne i kolektivne svijesti o svemu što ih je obilježilo u europskom kontekstu i napose u odnosu na susjedne narode, radi olakšavanja istinskog pomirenja, mirnog suživota i plodne suradnje.

Mislim da, shodno stanju u društvu, valja prekinuti sa svakom vrstom „političkog kršćanstva“ i s podvrgavanjem kršćanstva politici; raskidati i među kršćanima i unutar kršćanskih krugova, od vrha do dna, s mentalitetom koji traži političke koristi i prednosti u društvu. Nasuprot tome, njegovati radost, poštivanje različitosti, konstruktivnost i nadu, spremnost na suradnju, uzajamno osluškivanje, razumijevanje, prijateljstvo i ljubav, slobodu promišljanja i izražavanja misli o sebi i o drugima, o svijetu i o cjelokupnoj naravnoj i nadnaravnoj stvarnosti, u otvorenosti i iskrenosti radi traženja istine u svemu i o svemu.

Pošto sam ne samo novinar već i teolog (imam i specijalizaciju iz moralne odnosno političke teologije) smatram kako ne može biti autentičnog kršćanstva bez ljudskosti i čovjekoljublja jer je samo kršćanstvo utemeljeno na najdubljem čovjekoljublju Zalažem se, stoga, nasuprot militantnim i neciviliziranim ispadima biskupa i članova klera, za takvo kršćanstvo koje će, u suradnji s drugim relevantnim duhovnim intelektualnim snagama Hrvatske, biti kadro pridonijeti izgradnji sretnijeg čovjeka te boljeg i bratskijeg svijeta.


  KLJUČNE RIJEČI:  Nemiri i nesanice / Drago Pilsel / kolumna / /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.