Prvi objavljujemo dijelove novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Knjige  •   OBJAVA: 05.03.2018, 15:08h   •    

EKSKLUZIVNO 'Terorist' šibenskog zeta

Prvi objavljujemo dijelove novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom


  Arhiva/ŠibenikIN Prvi objavljujemo dijelove novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom
PIŠE Š.I.
OBJAVA 05.03.2018, 15:08h

Emir Imamović Pirke, bosansko-hercegovački novinar sa šibenskom adresom, šibenski zet i osnivač Festivala alternative i ljevice Šibenik, uskoro u nakladi VBZ-a objavljuje svoji peti roman kojeg je nazvao 'Terorist', a koji prati put jednog borca iz BiH od HOS-a do vojnika Islamske države te novinara koji istražuje njegov slučaj. ŠibenikIN ekskluzivno prvi objavljuje ulomke Pirkeovog romana, kojeg urednik Krunoslav Lokotar predstavlja kao djelo 'fikcijskog žurnalizma' nastalog na zasadama novog žurnalizma, hibridnog žanra koji obuhvaća više i prodire dublje, jer uzima najpogodnije od književnosti i novinarstva za rudarski posao prodiranja u svijet i svijest ISIL-ovca i ubojice. U nastavku pročitajte prvi ulomak romana od tri koliko ćemo ih objaviti na ŠibenikIN-u.

Stari godišnji

Novine u kojima radim kupila je korporacija. Sada smo dio kompanije što živi od proizvodnje piva, salama, uvoza štipaljki, izvoza drvenog uglja, trgovine na malo i prevara na veliko. Mi, stalno nam ponavlja izvršni direktor, jedini poslujemo s gubitkom, ali smo, kažu, brend, no ni to nam neće pomoći ukoliko ne ostvarimo rast prihoda od marketinga i prodaje. Ovo drugo nam ne ide nikako, a ono prvo je skoro nemoguće – uglavnom reklamiramo za džaba sve što ima istog vlasnika kao mi: lager i crno pivo, šoping-centre i nagradne igre u kojima mogu učestvovati svi koji potroše više od sto maraka u jednoj kupovini. Prva nagrada je automobil koji smo, uz još dva, bolja, dobili od autokuće čije smo oglase štampali na osnovu ugovora o kompenzaciji. Luksuzni Peugeot koristi glavni urednik. Toyotin terenac je vlasnik navodno dao kćerki. Najgori i najmanji automobil, bez klima-uređaja, glavni je dobitak.

Prije nego što smo propali i morali se prodati, nismo imali tekuće račune, kolektivni ugovor, sindikalnu organizaciju, službene mobitele, duži godišnji od četrnaest dana i zajedničko ocjenjivanje učinka, kako se službeno zove međusobno omalovažavanje u kojem jedni druge pokušavamo sjebati i dokopati se bonusa na platu. Platu smo, dok su novine služile da u njima objavljujemo ono što mislimo, primali na ruke, u kešu; vlasnik je bio i direktor i urednik i CEO i sve redom. Imali smo neograničenu slobodu i kukali da nam vazda fali para. Sada radimo za iste i manje pare, ali preko računa, skoro sve što nam piše u ugovorima ne važi, predsjednik sindikalne organizacije svake godine ljetuje na račun firme, službene mobitele predajemo prije odlaska na odmor i bolovanje, traje otvoreno redakcijsko prvenstvo u minusu na tekućem računu i znamo o čemu ne smijemo pisati: o svemu što u tom trenutku nije u interesu kompanije, njenih poslovnih partnera, političkih pokrovitelja, telekoma, distributera nafte i državne lutrije, jer oni se i oglašavaju i plaćaju reklame.

Jedino čega se svi držimo jeste ugovorna stavka o godišnjim odmorima. Nekada sam se čudio sintagmi „stari godišnji“, a onda me ona odvela Mirzi. Smanjili su nam plate pa je većina novinara iz protesta odlučila iskoristiti taj stari godišnji. Ja nisam. Mislim, nisam ni novinar, formalno, već imam status komentatora-kolumniste, niti sam odlučio spasiti firmu tako što neću telefonirati na njen račun.

Živim u iznajmljenom stanu, pa mi ne treba vrijeme da ga okrečim: svake dvije godine, kada za neki praznik objavimo dvobroj, stanodavcu platim da oboji zidove, njegovoj sestri da očisti prljavštinu, a njenom sinu da sve vrati na mjesto. Jedino ih zamolim da knjige slože onako kako su ih našli. Uvijek ih sve pomiješaju. Mjesecima već uz biografiju Kemala Atatürka stoji Zelena knjiga Muamera Gadafija. Prije je bila na polici niže, uz Statut Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na Atatürka su se naslanjali Memoari Winstona Churchilla.

Mi novinari rođeni početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća za sebe smo nekada govorili da smo ratni profiteri: lako smo i rano dobivali posao, uspinjali se u redakcijskoj hijerarhiji i s trideset – trideset pet postajali glavni urednici. Činilo nam se u onim prvim poratnim godinama da će naši životi, nakon što smo ih sačuvali u ratu, ići kao životi naših roditelja: posao, plata, ženidba, djeca, stan – na kredit, ne od firme – možda kakva vikendica, i tako do penzije. Ja sam kasnio u realizaciji: nemam djece pa mi stari godišnji ne služi, kao drugima, da pomažem uraditi zadaću iz matematike, odvedem mlađeg sina u vrtić, skuham ručak jer eto imam kad pošto ne idem na posao i općenito se trkam s obavezama sve kako bih stigao u slobodno vrijeme nešto čitati. Moji prijatelji, prema vlastitom priznanju, kada konačno dođe to slobodno vrijeme, imaju koncentracije za reprize serije CSI: Las Vegas. I meni je ta draža od one što joj je radnja smještena u Miamiju, iako nju češće spominjem u kolumnama: sviđa mi se napisati da je nešto izvještačeno kao Horatio Caine kada stavlja sunčane naočale.

Da sam otišao na godišnji, vjerovatno bi me nazvali da ipak pošaljem kolumnu – srali bi o kontinuitetu, očekivanjima publike, o tome kako niko bolje od mene ne može napisati nešto o čemu imam pojma koliko i svi iole informirani, elementarno pismeni i, nadam se, malo talentirani, a takvih je za sitan honorar koliko treba. Lakše je i jeftinije naći slobodnog novinara nego vodoinstalatera. Ne bi me, to sigurno, zapalo da radim intervju sa ministrom sigurnosti; zbog toga se ne smeta kolumnistima-komentatorima. Neko bi drugi nazvao njegovu sekretaricu nadajući se da će reći kako je ministar zauzet. Ili bi, kao ja, nazvao u pola pet popodne, kada, obično je tako, u tom i svakom drugom ministarstvu nema nikoga ko može nešto odlučiti.

„Bit će mi zadovoljstvo“, rekao je ministar i ispričao se što razgovor možemo napraviti sutra – kazao sam da je to zadnji rok – na aerodromu, jer ide dočekati prvog državljanina BiH kojeg izručuju nakon hapšenja u Austriji.

Nije kazao da mu je, tome kojeg hoće dočekati, ime Mirza Kasumović. I nije znao da smo odrasli jedan pored drugoga.

„Imaš li koje pitanje?“, upitao sam urednika, probajući radi li moj, godinama neupotrebljavani diktafon.

„Majke ti, ne peglaj“, odgovorio je. „Pitaj ga o ovom novom zakonu o zabrani učešća u terorističkim organizacijama i stranim vojskama, šta će, kako će, na osnovu čega smije spriječiti nekoga da odleti za Istanbul... Ono, sloboda kretanja i to. Imamo glavni intervju, ovo je za dvije strane, nemoj više.“

Diktafon nije radio ni s novim baterijama i kasetom koja, koliko sam se sjećao, nije upotrijebljena više od dva-tri puta. Digitalne ne znam koristiti: kupljeni su nakon što sam se ja riješio najmučnijeg dijela mog posla – ukucavanja tuđih riječi u tekst. Rečeno mi je da snimam mobitelom: smartphone ima dovoljno prostora za pola sata intervjua, koliko meni treba. Poslije tih trideset minuta, pomislio sam, ministar može pričati stolu.

Skupio sam dovoljno godina staža da mogu napisati pola odgovora unaprijed: znam koliko bosanskohercegovačkih državljana ima u Islamskoj državi, gdje su mobilizirani, da su sljedbenici vehabizma, da BiH, kako to iz Vlade vole navesti, ozbiljno shvata problem terorizma, da sigurnosna služba sarađuje s drugim, mahom američkim, da ipak imaju ograničene resurse, ali da zbog toga neće napraviti propust... Dodat će, to mu pametno zvuči, ponovio je isto u šest intervjua koje sam našao na internetu, kako se treba pozabaviti uzrokom, a ne samo posljedicama i da se teroristički napad može dogoditi svugdje i svima, ali da on i njegovi suradnici čine sve...

Sjetio sam se da mi ističe pasoš i odlučio ga zamoliti za novi po ubrzanoj proceduri. Svake godine imam isti plan za Novu godinu: otići negdje gdje nikoga ne znam, ali na more, i tamo u nekom apartmanu s grijanjem čitati, piti Jim Beam koji ću ponijeti iz Bosne, jeftiniji je, spavati poslije ručka, dosađivati se do večere i gledati nešto na televiziji, najbolje nogomet, ili, ako ga nema, dokumentarne filmove čijim sadržajem krpim rupe u obrazovanju. Prije tri godine sam se razilazio s tadašnjom djevojkom, pa mi je i u stanu bilo dobro. Prije dvije mi je umro otac. Prošle nisam imao love.

Odlučio sam reći ministru da nije problem u plaćanju (taj ubrzani, koji izgleda isto kao usporeni, čeka se tri puta kraće i košta pet puta više), već da negdje moram hitno. On će odmahnuti rukom, nazvati nekoga i reći mu da „to završi“. Znam sebe, ako to ne učinim, Novu ću godinu čekati u stanu, lažući da imam gripu.

Nemam niti jedan pečat u novom pasošu i na fotografiji izgledam kao u ogledalu. Ta nije za korice knjige.


  KLJUČNE RIJEČI:  emir imamović pirke / teorirst / ulomci romana /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.