Pročitajte drugi dio novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Knjige  •   OBJAVA: 12.03.2018, 15:23h   •    

EKSKLUZIVNO 'Terorist' šibenskog zeta

Pročitajte drugi dio novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom


  Arhiva/ŠibenikIN Pročitajte drugi dio novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom
PIŠE Šibenik IN
OBJAVA 12.03.2018, 15:23h

Emir Imamović Pirke, bosansko-hercegovački novinar sa šibenskom adresom, šibenski zet i osnivač Festivala alternative i ljevice Šibenik, uskoro u nakladi VBZ-a objavljuje svoji peti roman kojeg je nazvao 'Terorist', a koji prati put jednog borca iz BiH od HOS-a do vojnika Islamske države te novinara koji istražuje njegov slučaj. ŠibenikIN ekskluzivno prvi objavljuje ulomke Pirkeovog romana, kojeg urednik Krunoslav Lokotar predstavlja kao djelo 'fikcijskog žurnalizma' nastalog na zasadama novog žurnalizma, hibridnog žanra koji obuhvaća više i prodire dublje, jer uzima najpogodnije od književnosti i novinarstva za rudarski posao prodiranja u svijet i svijest ISIL-ovca i ubojice.

U nastavku pročitajte drugi ulomak romana od tri koliko ćemo ih objaviti na ŠibenikIN-u. Prvi ulomak pročitajte ovdje.

Osmijeh okovanog

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, Goran Luković, rekao je sve ono što sam pretpostavio da će kazati. Predratni opštinski načelnik milicijske stanice u nekoj kasabi i kasniji, ratni, srednjopozicionirani pripadnik obavještajnih struktura Vojske Republike Srpske, u čijoj je biografiji najsvjetliji trenutak bolovanje zbog operacije žuči u ljeto 1995. godine, za vrijeme genocida u Srebrenici, ponavljao je već odranije izgovorene rečenice, uz tek male promjene reda riječi. Slušao sam ga koncentrirano, ne zato što me zanimalo, već da prikrijem manjak interesa. Dešavalo mi se ranije, ima od toga dosta godina, da usred intervjua poput ovoga počnem zijevati, što je neke od sugovornika znalo i uvrijediti. Neki su se pravili da ne primjećuju. Meni je uvijek bilo jednako neugodno.

Pričali smo u uredu direktora Aerodroma Sarajevo, privremeno iseljenog zbog, očito, važne sigurnosne operacije, popili po makijato i nismo pušili. Obojica smo se igrali svojim kutijama cigareta. Postavio sam sedam pitanja, dobio pet odgovora – dva preostala bila su ponavljanje izgovorenog – i uljudno se zahvalio ministru na vremenu.

„Hvala i vama. Pozdrav svim gled... čitateljima“, rekao je.

Mislim da nisam uspio prikriti podsmijeh. Pomiješao je medije i pokušao sve popraviti rečenicom kojom, vjerovao sam davno, nikada nije i neće završiti niti jedan novinski intervju. Mlađe kolege koje smo kasnije zapošljavali na određeno vrijeme uredno su objavljivali i pozdrave čitateljima. Ubrzo je to postala praksa: neizostavni dio mučnog umiranja moje profesije u direktnom prenosu.

Učinilo mi se glupim, ma neumjesnim, pitati za pomoć oko pasoša. Ipak jesam. I odmah sam se počeo kajati: ministar je zatražio moj broj mobitela, umjesto da nekoga nazove. Rekao sam mu i on je nazvao mene.

„Da i ti imaš moj“, kazao je.

Jedan od rijetkih, preostalih razloga zbog kojih sam čuvao svoj komentatorski status bio je taj što nisam morao skupljati brojeve potencijalnih sugovornika, javljati im se, ukoliko nisu izgubili na važnosti, u doba kada mi je mrsko razgovarati, primati SMS-ove kojima mi se neka tema sugerira ili se, što je jedino iritantnije, ocjenjuju moji tekstovi. Svaka je takva čestitka uvod u molbu da se nešto objavi uz pozivanje – što se nije isticalo, ali se jeste podrazumijevalo – na dobro obaviješteni izvor.

U tačno jedanaest sati sam se spremao još jednom zahvaliti za intervju. Ministru je, međutim, zazvonio mobitel. Javio se, rekao „dobro“, prekinuo vezu i pozvao me da, ako hoću, odem sa njim i vidim „ovog što ga dovode“. Opisao ga je kao jebenog tipa, opasnog, pravog manijaka, za kojeg bi najbolje bilo – „a i za nas, da ti pravo kažem“ – da je poginuo u Siriji. Prihvatio sam poziv, ne zato što sam želio vidjeti deportiranog teroristu, već zbog onog podsmjehivanja čovjeku od kojeg sam tražio, ispostavit će se, nepotrebnu uslugu.

„Na jedan način ja te momke i razumijem. Ponese čovjeka to, nacija, vjera, ideja neka... al opet, hajde kad ti to sve kod kuće, u svom kraju, ko mi što smo. Al đe ćeš u Siriju, il šta ti imaš radit u Beču... Zlo je to veliko... Ma, ne smijem ja to javno reć, ništa to ne bi bilo da Zapad nije čačko ko i kod nas što je, pa odjednom zakrvismo, a možda smo mogli...“, govorio je dok smo išli hodnikom aerodromske zgrade ka jednom od sigurnosnih izlaza.

Ja sam šutio i slušao pokušavajući razumjeti priča li mi i o sebi: učlanio se u Srpsku demokratsku stranku odmah po njenom osnivanju, bio je član Glavnog odbora, organizirao je prvo mitinge, pa paravojne formacije, da bi u vojsci koja će se smatrati agresorskom sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma pažljivo čuvao poziciju nekoga koga se ne može lako maknuti u stranu, ali i nekoga ko nije na mjestu donošenja onih odluka zbog kojih se ne postaje državni ministar sigurnosti, već optuženik pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Kada je predložen za ministra, objavili smo jedan njegov stari intervju iz jeseni 1991. Govorio je o srpskoj potrebi pružanja otpora „islamistima“ i stvaranju „džamahirije“. Broj islamista u Bosni i Hercegovini je tada bio nula. Ne znam je li ikada naučio šta znači riječ džamahirija.

Slijetanje aviona kojeg smo čekali nije bilo najavljeno. „Jebene tipove, opasne, prave manijake“ se ne vodi sa ostalim svijetom, u ekonomskoj klasi na letu iz Beča za Sarajevo, u kojoj stjuardese serviraju sendviče i nude sokove. Njih dočekuju snajperist na krovu aerodroma, dva kombija specijalnih policijskih snaga, dva terenska vozila Obavještajno-sigurnosne agencije i još dva automobila: jedan Audi s rotacionim svjetlima i još jedan, ali bolji, opremljeniji model za ministra sigurnosti.

„Je li ovaj baš naš ili neki Arap s našim državljanstvom?“, upitao sam.

„Naš, Tuzlak“, odgovorio mi je ministar, pa rekao ime: Mirza Kasumović.

Kasnije ću shvatiti da poznajem barem dvanaest Mirzi i pet Kasumovića, ali samo jednog koji se upravo tako zove i preziva. Ništa mi tog trena, kada sam čuo ko je taj što ga čekamo, nije zvučalo dovoljno poznato. Uobičajeno ime i nešto možda manje uobičajeno i često prezime. S jednim Mirzom sam sjedio u školskoj klupi, jedan Kasumović mi je predavao na fakultetu, dok se jedan park u Tuzli zove po Edinu Kasumoviću Ediju, dobitniku najvećeg vojnog odlikovanja – Zlatnog ljiljana.

Četrdesetdvogodišnji proćelavi muškarac u donjem dijelu trenirke, svijetloplavoj košulji i smeđoj jakni od vještačke kože, s bradom puštanom od dana privođenja, ruku vezanih lisicama, nimalo nije ličio na onog Mirzu Kasumovića od prije dvadeset i nešto godina: na mršavog mladića lica punog ožiljaka od pubertetskih bubuljica, s kojeg je, barem nekoliko konfekcijskih brojeva veća, visila crna uniforma sa oznakom Hrvatskih obrambenih snaga i grbom na kojem je pisao ustaški pozdrav „Za dom spremni“.

Toliko je, dva desetljeća i još nešto godina, prošlo otkako sam ga posljednji put vidio u prolazu. Mimoišli smo se bez pozdrava. Ovoga puta su nam se pogledi sreli, osmjehnuo se i podsjetio me na svog brata, onoga čije ime nosi gradski park sa prljavim toboganom, puknutim ljuljačkama i vrtuljkom koji se ne može okrenuti.

Mirza je oduvijek na Edija ličio samo po tome kako se smijao. Edija je osmijeh činio manje lijepim, dok je njega, Mirzu, uljepšavao. Drugih fizičkih sličnosti nije bilo.

Ni danas ne znam da li sam uzvratio osmijeh, a ako i jesam, je li ga on vidio prije nego mu je policajac pritisnuo tjeme, pognuo ga na silu i uveo u maricu.

Tog dana nisu započeli naši susreti iz kojih će nastati ova knjiga. Tog dana je, sedam sati nakon Mirzinog dolaska, u sarajevskom predgrađu Rajlovac, u kojem je i aerodrom, Enes Omeragić ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Poslije je izvršio samoubistvo. U malom, prizemnom stanu porodične kuće u kojoj je živio s ocem, pronađena je zastava Islamske države, DVD-ovi s propagandnim snimcima borbi i još dva okvira municije za automatsku pušku. Na njima je, flomasterom i arapskim slovima, pisalo: الله أكبر.

Između ova dva događaja – izručenja Mirze Kasumovića i terorističkog napada Enesa Omeragića – nije bilo nikakve veze. Prvi je, Mirza, zbilja bio pripadnik Islamske države, a drugi, Enes, liječeni ovisnik i nasilnik kojeg je nabrzinu preobratio sestrin muž, uhapšen šest mjeseci kasnije pri pokušaju odlaska u Siriju.


  KLJUČNE RIJEČI:   Emir Imamović Pirke / terorist / drugi dio /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.