Glazba  •   OBJAVA: 01.09.2017, 09:56h   •    

'Snimke smo pravili, nosili Škarici'

Šibenski car od glazbe Siniša Škarica: Novi val je dokaz da nismo bili iza, nego ispred željezne zavjese!


  Željko Krnčević Šibenski car od glazbe Siniša Škarica: Novi val je dokaz da nismo bili iza, nego ispred željezne zavjese!
PIŠE ŠibenikIN
OBJAVA 01.09.2017, 09:56h

Šibenčanin Siniša Škarica jedna je od ključnih figura hrvatske glazbe. Taj glazbenik, producent i urednik glazbenih izdanja, kojemu su bendovi i samostalni autori desetljećima donosili demo snimke ne bi li dobili priliku za svoju prvu ploču i diskografski ugovor, jedan je od začetnika rock glazbe u nas, a u velikom razgovoru za Zagrebački.hr opisao je pola stoljeća u glazbenoj branši. Intervju uz dopuštenje autora prenosimo u cijelosti.

Još kao tinejdžer, Škarica je 1962. godine osnovao prvi dalmatinski rock sastav VIS Magneti, a tri godine poslije i grupu Mi, jedan od najpopularnijih bendova domaće rockerske scene 60-ih. Odmah nakon završetka Pravnog fakulteta, 1974. zapošljava se u Jugotonu (danas Croatia Records), gdje postaje prvi urednik za rock izdanja u Hrvatskoj. Premda je već neko vrijeme u mirovini, i dalje aktivno sudjeluje u hrvatskom glazbenom životu – intenzivno je angažiran na očuvanju baštine hrvatske popularne glazbe, dok mu i danas neki novi klinci šalju svoje demo snimke tražeći njegov savjet ili stručno mišljenje.

Dvanaest godina nakon njegove prve knjige „Kad je rock bio mlad – priča s istočne strane (1956. – 1970.)“, taj glazbeni erudit i radoholičar ovih je dana objavio prvi dio svoje kapitalne trilogije pod nazivom „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave“. Knjiga donosi brojne informacije i detalje o prvih 20-ak godina Jugotonovih izdanja od njegova osnutka 1947. godine sve do 1969. Razdoblje je to uspona hrvatske diskografije u kojemu pratimo kako se ona, hvatajući korak sa svijetom, pretvara u pravu industriju.

Izdavanje knjige povod je za razgovor sa Sinišom Škaricom o njegovu velikom nakladničkom pothvatu kojim mnoge zaboravljene glazbenike spašava od zaborava. Tim impresivnim djelom Škarica je na najbolji mogući način odao počast Croatiji Recordsu, tvrtki u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek, a koja ove godine obilježava 70 godina postojanja. Usto, u intervjuu za Zagrebački.hr otkriva i brojne intrigantne detalje i zanimljivosti iz svoje bogate glazbeničke i diskografske karijere.

Kako ste i koliko dugo pisali nedavno tiskanu hrestomatiju “Tvornica glazbe” o povijesti Jugotona/Croatia Recordsa? Otkud ideja da se napravi takav izdavački podvig, uz sjajan grafički dizajn i prijelom?

Odmah nakon objave prve i dosad jedine knjige „Kad je rock bio mlad“, prihvatio sam se posla na “Tvornici glazbe“ koja se izvorno zvala „Pop katalog i trebala je imati šest dvostrukih CD-a, za svaku dekadu po jedan. Svaki CD trebao je imati 50-ak naslova, ukupno nekih 300 pjesama.

Htio sam napisati kratki društveno-politički i kulturni background za svako desetljeće na oko 150 stranica – priče o tim pjesmama, autorima koji su ih napisali, izvođačima, radijskoj slušanosti, zanimljivosti o njihovim dosezima na top-listama koje su se šezdesetih godina tek počele stidljivo javljati. Već sam praktički imao gotovu knjigu, kad je urednik moje prve knjige u nakladi VBZ-a, Nenad Rizvanović pregledao rukopis, rekavši da je to super, ali je predložio da još uklopim eseje i svoje bilješke koje sam pisao za izdanja koja sam uređivao kao urednik.

E, tada je pokrenut golem posao jer sam još 1981. u Jugotonu počeo prekapati po arhivima i tražiti povijest rock’n’roll i pop glazbe. Kad sam počeo odlaziti unatrag i sve to sakupljati, to se pretvorilo u knjigu od više od tisuću i pol stranica! Suočivši se s time dok sam prikupljao materijale, shvatio sam da je to zapravo nemoguće. Bio je to prevelik zalogaj za bilo kojeg izdavača. Onda sam postao urednik te knjige i podijelio je na tri dijela.

Važno je reći i da u ovoj prvoj knjizi postoji kôd za downloading i svatko tko je kupi može preslušati 55 pjesama iz pedesetih godina prošloga stoljeća i 55 pjesama iz šezdesetih.

Prva knjiga obuhvaća razdoblje od 1947. do 1969. godine. Koliko će nastavaka biti i koja će razdoblja obuhvaćati? Kojim tempom ih kanite pisati i objavljivati?

Sljedeće dvije knjige zapravo su gotove, a obuhvaćaju razdoblje od sedamdesete do devedesete te ova zadnja od 1991. do dvijetisućitih. Prva knjiga koja je konačno ugledala svjetlo dana odlična je prilika da se obilježi ta važna obljetnica, 70 godina Croatije Records. Ideja je da sljedeća knjiga koja pokriva sedamdesete i osamdesete izađe negdje krajem godine, a treća knjiga koja predstavlja aktualnu scenu devedesetih i dvijetisućitih trebala bi se pojaviti na proljeće. E sad, kojom će to dinamikom ići, zavisi na neki način i o uspjehu ove knjige. Naklada je 1000 primjeraka što se, prema nekakvim današnjim zakonima izdavaštva, čini prilično ambicioznom i ozbiljnom nakladom.

Ima li interesa za hrestomatiju i u zemljama bivše države jer su i njihovi pjevači, samorazumljivo, dio Jugotonove slavne povijesti?

„Tvornica glazbe“ obilježava glazbu sa svih područja bivše države i spominje sve najvažnije protagoniste bez obzira na to dolaze li iz Slovenije, Srbije, BiH i, naravno, najvećim dijelom iz Hrvatske. Stoga smatram da knjiga ima teren, da tako kažem, bivše države. Također, Jugoton je diskografska ikona cijele bivše države jer se u njemu krije naslijeđe, ne samo glazbeno, nego i govorna izdanja, dječja i glumačka izdanja s tog područja, odnosno današnjih novih šest država i u tom smislu knjiga ima svoje mjesto u cijeloj regiji. Ipak, teško je sad procijeniti kakav će biti njezin uspjeh u komercijalnom smislu.

Današnji klinci slabo poznaju čak i rockere 80-ih, a kamoli neka davno zaboravljena imena, hitmejkere ranih 50-ih na koje ova knjiga podsjeća, iznova ih otkriva novim generacijama i spašava od zaborava…

Tako je. Jedan Bruno Petrali koji je 1956. imao velike šlagere, danas kao 93-godišnjak fantastično izgleda te i dalje odlično pjeva. Ali, gdje možete nešto pročitati o njemu? U ovoj državi malo tko to zna i prepoznaje. Odite na YouTube i ukucajte Bruno Petrali „Samo jednom se ljubi“. On je to pjevao prije Ive Robića! A prošlo je ljeto tu pjesmu snimio na talijanskom, u latino verziji, s riječkim bendom Sarah and the Romans. Pjesma je, kako doznajem, dospjela na top-ljestvice u državama na jugu SAD-a. Ili imate primjer Olivere Marković, jedne od najvećih glumica u bivšoj državi koja je u jednom trenutku bila takva pjevačica da mnogi nisu niti znali da je ona glumica.

Prva ploča koju je snimila 1959. godine tada je prodana u zlatnoj nakladi. Imate čitav niz imena – Nikola Karović, Slavko Perović, Anica Zubović, Rajka Vali, Lola Novaković, Beti Jurković, Marjana Deržaj… o Ivi Robiću da i ne govorimo… Mario Kinel bio je alfa i omega, animator pop kulture pedesetih i šezdesetih, sve do svoje smrti 1994. Sve su to imena o kojima današnja mlada publika ili ne zna ili vrlo malo zna, što je slika kulturnog stanja u jednoj državi. U susjednoj Italiji ili u Njemačkoj imaju tjedne televizijske šou programe o svojoj popularnoj glazbi u kojima se pojavljuju ti stvarni, preživjeli junaci koji su pjevali prije 40 ili 50 godina, a istodobno mladi izvođači izvode njihov repertoar. Fascinantno je da publika u tim gala predstavama, roditelji i djeca zajedno, sve te pjesme i tekstove znaju pjevati! E pa, dajte, molim vas, da to pokušamo napraviti i kod nas! Evo, napravili smo pionirski korak s onom hvaljenom TV emisijom „A strana“. Stalno valja upozoravati kako ništa ne počinje od nas, a mladi su skloni tome, smatraju da ničega prije njih nije bilo. Svi smo mi u tim godinama bili takvi, pa i moja generacija kad je počinjao rock’n’roll i kad smo uglavnom s prezirom gledali na tadašnje festivale.

Kako ste se odlučili za studij arhitekture u Beogradu i zašto ste ga prekinuli?

Bio sam odličan đak, htio sam na arhitekturu, međutim, u Zagrebu su se polagali kvalifikacijski ispiti, dok su se odlični učenici u Beogradu mogli upisati direktno. Tako sam otišao tamo s idejom da se nakon prve godine prebacim u Zagreb jer smo mi to ljeto već osnovali bend i računao sam dogodine se naći s dečkima u Zagrebu. Na arhitekturu sam otišao jer sam, kako bi se reklo, bio likovno navudren, imao sam crtački talent. Ali, to je trajalo kratko. Vrlo brzo ustanovio sam da mi je arhitektura bila čisti promašaj. Međutim, u Beogradu sam bio na onoj prvoj velikoj gitarijadi na beogradskom Sajmištu u siječnju 1966. godine. Svjedočio sam nečemu što se prvi puta događalo u tadašnjoj državi, upoznao sam Siluete, beogradske Iskre, Zlatne dečake i sve te ansamble i to mi je pomoglo poslije u mom uredničkom, ali i u spisateljskom radu. Sljedeće godine prebacio sam se na drugi studij u Zagreb, ali pravo je zapravo bilo usputna stvar, bend mi je bio na prvome mjestu. Okupili smo se 1966. i tu je počela povijest grupe Mi. Prvi nastup imali smo 9. travnja 1967. u tadašnjem kinu Zagreb. Bila je to nedjeljna matineja koja se nakon dvoipolsatnog koncerta pretvorila u lom. Tada smo već imali prvi intervju za Vjesnik, pola velike stranice s našom fotografijom…

Nakon završenih fakulteta, bivši članovi vašeg benda Mi zaposlili su se u struci, dok ste vi, diplomiravši pravo, umjesto odvjetničke kancelarije, odabrali – posao u diskografiji. Kako su izgledali vaši prvi dani u Jugotonu?

U meni je izgarao bivši glazbenik i diskofil, a ne pravnik i/ili bean counter, kako je dvojicu urednika – Veljka Despota i mene – 80-ih godina prigodom boravka u njujorškom središtu velikog BMG-a podučio jedan od njihovih programskih šefova, podrazumijevajući time osobe koje u svakom poslu pa i diskografiji vidi isključivo brojke, kvantitet i u krajnjem materijalni probitak. Naravno, roditelji su htjeli da njihova djeca završe nekakav ozbiljan fakultet i da imaju siguran kruh u rukama. Ja sam na neki način udobrovoljio roditeljsku želju i završio sam pravo. S druge strane, naši su roditelji blagonaklono gledali na naše bavljenje glazbom. Davali su nam potporu, dizali kredite da bismo mogli kupiti pojačalo, gitaru… Takav odnos pomogao nam je da se bavimo glazbom. Ali, opet do neke mjere. Nitko se od nas nije usudio profesionalizirati. Kad se krajem 1971. bend razišao, ja sam još dvije godine svirao s ostacima grupe Mi, a onda sam 1974. diplomirao. Iste godine javio sam se na oglas u Jugotonu. Tražili su urednika naklade, odgovarao sam profilu – uvjet je bio završen pravni fakultet jer se radilo o nakladničkim i autorskim ugovorima te da osoba ima neki glazbenički background, da zna svirati, poznaje glazbu. To je bio idealno, nije bila potrebna nikakva veza. Na komisiji radničkog savjeta prihvatili su moju ponudu i tako je 2. rujna 1974. počeo moj život s Jugotonom, koji traje zapravo i danas. Poslije je to postala Croatia Records, ali riječ je o istoj tvrtki, samo je promijenila ime i spol. Bio je to susret s velikom tvrtkom u svakom pogledu. Pročitajte kako je „tvornica glazbe“ izgledala u poglavlju o dugogodišnjem generalnom direktoru Jugotona, danas zaboravljenom Slavku Kopunu. Evo, čitam vam: „Kada je 23. rujna 1963. u Dubravi presječena vrpca modernog Jugoton, ono što je trebalo izgledati kao diskografski raj na zemlji postalo je stvarnost. Svi koji su – to danas mirne duše smijem reći – imali sreću raditi u Dubravi, mogli su se u polusatnom odmoru sredinom radnoga dana rekreirati na uređenom malonogometnom igralištu ili u šetnji stazama tvorničkog kruga; raspolagati garderobama s WC-ima i tuševima; gablecovati, objedovati, pa i večerati (kad se radilo u tri smjene) u solidno komfornoj blagovaonici, zatim koristiti prijevoz vlastite autobusne linije te usluge tvorničke liječničke i zubne ambulante. Pa ti gledaj! Tako je to bilo kada sam u kasno ljeto 1974. prvi put sjeo na upražnjeno mjesto urednika naklade. Ako je išta moglo poslužiti kao dokaz onima koji su pogledom sa zapada o inovaciji jugoslavenskog samoupravljanja govorili sa simpatijama kao slici ‘socijalizma s humanim licem’ ili otvoriti oči onima koji su tu sintagmu koristili s porugom, onda je to bio Kopunov Jugoton.“

Kada govorimo o razdoblju socijalizma, ističemo da je naš bio znatno liberalniji od SSSR-a i istočne Europe, čak smo se hvalili da imamo “najbolji punk istočno od Engleske”. Jesu li zabavna, pop i rock glazba bili glavni i bitan “faktor razlike”? Te zemlje nisu mogle ni sanjati da imaju takve bendove i pjevače i da ih se još i objavljuje kao u nas. Jer, ni film ni književnost nisu nam bili bolji od češke, mađarske, ruske, poljske…

Mnogi tvrde da je naš novi val bio u to vrijeme najbolji glazbeni izraz istočno od Engleske, odnosno da je bio odmah nakon britanskog i američkog new wavea. Moguće da je to malo i pretjerano, ali činjenica je da je glazba mladima postala sredstvom grupnog oslobađanja i važna spona sa zemljama s onu stranu tzv. željezne zavjese. Doduše, kod nas udomaćeni rock postat će argument kako je željezna zavjesa zapravo – iza naših leđa. Evo primjera – nijedna mađarska, poljska, bugarska ili tadašnja čehoslovačka diskografska kuća nije mogla tiskati američku i englesku licencnu glazbu. To je mogao samo Jugoton i PGP koji su za Zapad zapravo bili punktovi s kojih je ta glazba trebala biti izvezena u SSSR i u istočni varšavski blok. Mi nismo bili iza, već ispred te zavjese. A kad govorimo o novom valu, treba reći da u osamdesetima više nije toliko bitan zvuk već je puno važniji bio tekst, odnosno poruke koje su nosili svaki na svoj način i Idoli i Azra, Prljavo kazalište, Film i Haustor. Oni su počeli govoriti nešto drukčije, osvrtati se na život oko sebe i postali su kroničari svoga vremena.

Novi val uvijek je zanimljiva tema, a za njegovo postojanje i vama se pripisuju zasluge jer ste jedan od onih u diskografiji tko je imao sluha za te izvođače. Što je to razdoblje vama značilo i možete li pojasniti svoju izjavu kako „bez Bijelog dugmeta ne bi bilo niti novog vala“?

Elvis Presley prvi je razdvojio roditelje i djecu koja su počela imati neke svoje junake. Međutim, kako god Elvis utjecao, kod nas su očevi i sinovi, majke i kćeri gotovo 20 godina s popriličnim međusobnim uvažavanjem razmjenjivali simpatije i obožavanja prema najrazličitijim zvijezdama novonastalog društvenog glamura. Baš sam tako i napisao – svijet popularnih bio je zamaman i starmali, svidjelo se to nekome ili ne, sve do onog trenutka kad je Bijelo dugme povuklo oštru crtu i ozbiljno posvađalo suprotstavljene generacije. Upravo je nova generacija tada raskrstila s onim što su njihovi roditelji njegovali i voljeli. To su prve ozbiljne rock’n’roll ploče koje su se pojavile u nakladama iznad sto tisuća primjeraka. Dotad je to uspijevalo samo slovenskim narodnim ansamblima, što malo tko zna, međutim, to je poseban fenomen zabavnih ansambala.

Kod kojih izdanja ste vi i Jugoton/CR imali najviše političkih pritisaka ili čak pokušaja cenzure?

Čini mi se da se ta priča malo mitologizira. Znali smo što je dopušteno, a što ne – da se ne smije dirati u Tita, bratstvo i jedinstvo i JNA. Nitko nije prelazio tu granicu, ta autocenzura postojala je valjda u svakome od nas i to jednostavno treba priznati. Čak i ona nesretna „Radnička klasa odlazi u raj“ grupe Haustor prošla je našu komisiju, ali je zapela na republičkoj koja nije imala zadatak da politički nešto cenzurira, već su odlučivali što bi moglo biti oslobođeno od poreza, a što ne. To je ona tzv. komisija za šund. Kad su preslušavali Haustor, netko je rekao da se tu dovodi u pitanje radnička klasa i njezina opstojnost. Šuškalo se da je to bio Šuvar, ali ja čisto sumnjam u to. Bio je to zasigurno neki sitni aparatčik, neki mudrac koji je davao važnost sebi i svojoj poziciji i zbog čijeg mišljenja je pjesma skinuta. Međutim, nakon nepune dvije godine Haustor je snimao svoj drugi album i ta pjesma je glatko prošla. Uostalom, kad je bila objavljena, u beogradskom Džuboksu bio je uredno objavljen tekst i intervju s Darkom Rundekom. Odavno su nam poznata ona dva slučaja cenzure – „Hrist je bio kopile i jad“ Bijelog dugmeta za njihov album Bitanga i princeza, što je promijenjeno u „On je bio kopile i jad“, dok im je cenzuriran i omot koji prikazuje udarac ženske noge u muško međunožje. Dakako, imali smo i zanimljiv slučaj sa Sex Pistolsima i njihovim prvim albumom „Never mind the bollocks, here’s Sex Pistols“ koji nije prošao jer su iz organizacije Saveza komunista poručili da bismo mogli time izazvati međunarodni incident jer pjesme poput „Anarchy in the UK“ vrijeđaju ugled i čast monarhije i same britanske kraljice. Zamislite, u prvom slučaju jedna zemlja proklamiranog ateizma odjednom štiti vjerske osjećaje. Ili pak u slučaju Sex Pistolsa – zemlja socijalističkog i komunističkog svjetonazora tobože štiti monarhiju i ugled jedne kraljice u kapitalističkoj zemlji. To su smiješni paradoksi, eklatantni primjeri gluposti. Ali nimalo drukčije nije bilo niti na Zapadu. Stonesi su morali mijenjati svoj omot za „Beggars Banquet“ na kojemu je bila fotografija WC školjke u zahodu ispunjenom brojnim grafitima. Na kraju su objavili bijeli omot na kojemu je samo pisalo ime benda i naslov albuma. Uostalom, i EMI i A&M odbile su izdati Sex Pistolse. Velike diskografske kuće na Zapadu nisu bile nimalo slobodnije, niti je Jugoton bio rigidniji ili radikalnije tvrd od njih po pitanjima estetskog i etičkog. Rekao bih da smo u nekim stvarima bili i slobodniji.

Opjevani ste u hitu Daleke obale, u pjesmi „Osamdesete“, u kojoj, među ostalim, stoji: „…Tih smo godina slušali Johnnyja i svi smo nešto pokušavali, snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali…“. Već ste u medijima objasnili da u tom konkretnom slučaju nije bila vaša odluka, već komisije „iznad vas“. Međutim, je li vas „nos“ nekad ipak prevario pa ste odbili neku od poslije velikih zvijezda? Možete li izdvojiti nekoga od tih glazbenika ili bendova? Jeste li se nekome zamjerili zbog toga?

Teško da me nos mogao prevariti. Nismo baš sve objavljivali, birali smo ono što nam se čini u određenom trenutku bitno, što može biti komercijalno, a ako smo imali konkurentsku ploču, birali smo ono što nam se činilo jače, bolje i originalnije. U svakom razgovoru pokušao sam biti konstruktivan, dati nekakav primjer, pokazati autoru što bi trebao napraviti ili pak koga odabrati za suradnika. Ponekad je to zapravo bilo jedino ispravno jer u velikoj kući uvijek se više pozornosti posvećivalo velikim imenima od kojih se živjelo. Velika kuća ima mnogo gladnih usta i trebalo je sve to nahraniti. Mali izdavači su s tim u vezi uvijek fleksibilniji i pokazivali su uvijek više razumijevanja, spremnosti i vremena koje su mogli posvetiti manje značajnim i manje komercijalnim izvođačima. Tako je i u svjetskoj diskografiji. Dobro, nitko nije nepogrešiv. Sigurno sam propustio neka imena; neka izdanja iz određenih razloga, čak i svjesno, poput Ekatarine, Elvisa J. Kurtovića & His Meteorsa, Tutti Frutti Banda. Nadam se jedino da nikome nisam na grub način, kako to urednici znaju, uništio snove o slavi pop ili rock zvijezde.

Je li konačno došlo vrijeme da rock, pop i jazz glazbenici dobiju status akademika? Nisu li pokojni Arsen, Vice, Boško Petrović, kao i mnogi živući pjevački i skladateljski velikani tog ranga zaslužili biti članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?

Arsenu je u tom smislu napravljena golema nepravda. To da on nije akademik, to samo ide na dušu HAZU, da ne kažem i JAZU jer je mogao još i prije to postati. Ako je itko imao pravo na to, to je Arsen Dedić, definitivno. Ma, Arsen Dedić je Krleža popularne glazbe kod nas, ako nije i više od toga! Jedan takav erudit s takvim enciklopedijskim znanjem na svim područjima s tolikim talentima…. Slikar, sjajan crtač, skladatelj, svirač, pjevač, a prije svega i iznad svega – pjesnik koji je toliko knjiga pjesama objavio… Kad biste kod njega došli i sjeli malo s njim, on bi vas uvijek dočekao ili za klavirom komponirajući ili je upravo proučavao rad nekog od velikih skladatelja glazbe. Uvijek bi vas fascinirao nekim novim podatkom. I nikada nije prestajao raditi na sebi. Veliki talent i veliki rad. I onda, kad se kaže da su Dalmatinci lijeni pa vidite jednog takvog, upitate se – pa dobro, otkud te priče…

Zapravo, imate dosta toga zajedničkog s Arsenom…

Ma ne može se nitko s njime usporediti. Kad bi mi netko rekao da mi je on kao stariji brat, a ja ga gotovo tako i doživljavam, onda mi je to već veliki kompliment.

Jesu li i kako regulirani odnosi Branimira Johnnyja Štulića i Croatia Recordsa? Ima li nade da se ipak dogoditi taj povratnički koncert Štulića/Azre?

Uvijek naglašavam kako sam pazio da moj odnos prema suradnicima, dakle onima s kojima sam imao ugovor kao s izvođačima ili autorima, ne prelazi neku granicu te da ne miješam privatno s poslom. To nije nimalo lako, ali imam u sebi valjda ugrađen osigurač koji me sprječava da pokazujem do kraja emociju prema nekome i držim to na nekakvoj pristojnoj udaljenosti. Štulić je bio jedan od rijetkih koji je tada dolazio k nama doma. On je bio poput usamljenog vuka i po tome je vrlo sličan Miši Kovaču. To su osobenjaci koji su zapravo usamljeni čak i kada se nađu u najvećem društvu. Dolazio je k nama doma i za Božić i za Novu godinu. Kad bismo, recimo, išli na nekakav rođendan kod naših kumova, znao je reći: „Idem i ja s vama!“ te bi uzeo gitaru i tamo zasvirao. Postoji jedna takva prigoda kad su prijatelji naših kumova imali kameru i snimili su ga. Ne znam što bih danas dao da mogu pronaći tu snimku od 10-15 minuta njega s gitarom. E sad, kad je 1991. otišao u inozemstvo i definitivno rekao zbogom tada još uvijek Jugoslaviji, u jednom telefonskom razgovoru sve nas je proglasio radikalnim idiotima i lopovima, došlo je do prekida. Ja i dalje govorim da je on možda najveći rock pjesnik na ovim prostorima. Dao sam mu prostor da s Azrom sve ono što je imao u sebi iznese kroz prvi obični album pa dvostruki trostruki pa opet dvostruki album. Dobivao je sve što je htio, e a to je u jednom trenutku sve puklo i nikad se više nije vratilo. I danas kažem da je Johnny bio jedan od najvećih.

Hrvatska više nema magazine i tiskane listove za mlade i suvremenu glazbu kao nekad. Je li to ipak veliki manjak i za glazbenu scenu i industriju?

Da, nekad je postojao taj zalet, počevši od Poleta i Studentskog lista. A imali ste, primjerice, Džuboks, prvi ozbiljan magazin o pop i rock glazbi koji je počeo izlaziti u Beogradu u svibnju 1966. kad još nije postojao niti Rolling Stone! I sve je to nestalo tijekom godina… Ne znam što bih rekao. Kod nas se čak i taj Rolling Stone koji je imao svoju hrvatsku inačicu, jedva održao godinu i nešto dana na tržištu. Sva ta glasila su u defenzivi, umjesto da budu u ofenzivi i da donose, prenose, bilježe, da nešto promiču. Neobjašnjiv mi je nedostatak te dimenzije u medijskoj kulturi, ali i šire – valjda u kulturi čitanja.

Posjećujete li i koliko koncerte, festivale i koje?

Posjećujem neke važne koncerte, ali iskreno, nisam baš ljubitelj gužvi i masovki te radije doma gledam neki dobar program na TV-u ili slušam glazbu po vlastitom izboru. Pomalo sve više sličim Zdenku Runjiću koji je gotovo panično izbjegavao sve koncerte.

Vuku li vas neki novi klinci i danas za rukav, premda ste u mirovini?

Javljaju mi se često na Facebooku, htjeli bi da poslušam snimku, neki demo, pa da im dam kakav savjet. Ljubazno im uvijek odgovorim, ali tu i tamo čak i poslušam neku snimku i komentiram, ali nažalost, ne stignem mnogo. Ispada da sad više radim nego prije kad nisam bio u mirovini. A sad bih kao trebao imati više vremena za sebe.

Zasvirate li još uvijek?

Grupa Mi reaktivirala se 2001. godine na Večeri dalmatinske šansone kad je Oliver Mlakar u maniri Mladena Delića povikao: „Ljudi moji, pa je li to moguće?!“ Odsvirali smo tri pjesme i publika nam nije dala s pozornice. Tada smo zaključili da to ima smisla pa znamo zasvirati kad je neka prigoda, godišnje jednom ili dvaput i tako to traje već šesnaest godina!

Jeste li i vi svojedobno osjetili čari popularnosti poput Crvenih koralja i Borisa Babarovića koji je dnevno dobivao na tisuće pisama obožavateljica?

Nitko nije bio u to doba tako popularan kao Crveni koralji. Oni su prvi koji su prodavali ozbiljne količine ploča, dobivali jednako tako ozbiljne količine pisama i, vjerujem, zanimljivih ženidbenih ponuda. Mi smo nešto slično doživjeli krajem kolovoza i početkom rujna 1968. godine kad smo u razdoblju od kolovoza do prosinca redovito nastupali u SC-u. Tada se, naime, dogodio onaj tenkovski upad u Prag i veliki broj Čeha i Slovaka zatekao se u Hrvatskoj, s obzirom na to da su se vraćali s mora pa su zastali na pola puta. Svirali smo ispred Francuskog paviljona, svaku večer bi došlo više od dvije tisuće ljudi. To su bili takvi rekordi koji, prema riječima tadašnjeg direktora SC-a, nikada nisu oboreni. Tada smo za te nastupe dobili golem novac, zarađivali smo više od svojih roditelja. Nakon povratka Čeha i Slovaka u tadašnju Čehoslovačku, dobivali smo toliko pisama da smo bili zatrpani poštom. U prosincu smo prekinuli tu gažu jer smo dobili ponudu da sviramo u Italiji po američkim klubovima u Avianu, Milanu i još nekim gradovima, pa smo neko vrijeme tamo nastupali, unatoč našim studentskim obavezama. A pisma iz tadašnje Čehoslovačke pristizala su još koju godinu, valjda kad smo već i prestali svirati!

Možete li možda izdvojiti neke izvođače s kojima vam je bilo izrazito teško raditi i zbog čega? Ima li nekih suradnji koje posebno pamtite?

Čak niti s Johnnyjem nije bilo teško raditi. Njemu si dao studio, nije bio zahtjevan, samo da može izbaciti to što je nosio u sebi. S nekima mi je bilo možda posebno lako raditi. Iznimno kooperativan za suradnju bio mi je Hus ili pak pokojni Tini Varga koji je umro daleko od nas u Švedskoj. E sad, da ne ispadne da je sve bilo tako idealno, pokušavam se sjetiti, pokušavam se sjetiti… Ne pamtim nikoga. Evo, pokušavam se sjetiti, e da. Krivo mi je bilo što su Prljavci otišli iz Jugotona nakon prve ploče pod obrazloženjem da im firma nije dala prostor, da šef propagande nije imao razumijevanja za njih. A zapravo su otišli jer im je Milan Škrnjug iz Suzyja posvetio najveću moguću pozornost. Uglavnom, nikad nije bilo teških riječi i svađa. Ali, da ne ispadne sad kako je sa svima uvijek sve bilo idealno, bilo mi je, recimo, užasno teško raditi s Oliverom Mandićem. On je imao neobičan, poseban, jako dobar mat glas, bilo je u njemu i soula. Mandić je bio sjajan glazbenik, vunderkind klavijatura, zapravo, bio je sjajan u svakom smislu, nije mu nedostajalo ni ekstravagancije ni arogancije, imao je sve što treba imati jedan takav tip umjetnika. Međutim, bio je težak za rad, imao je neki problem kad bi ušao u studio i stao za mikrofon, nije mogao otpjevati. Njegova ploča „Zbog tebe bih tucao kamen“ rađala se tri godine. Davao sam mu podršku, dolazio na snimanja u studio u Zagrebu i Beogradu, bodrio ga da uspije to otpjevati. To je bilo mrcvarenje, ali eto, objavljene su mu te dvije velike ploče koje su mu ostale kao lijepi spomenik karijere. Ne znam što on danas radi, nemamo nikakav kontakt.

Premda ste u mirovini, očito imate još mnogo toga za reći, napisati, otkriti, ali i nacrtati. Je li vas s vremenom napustila crtačka strast?

Ja sam se, umišljam, rodio kao crtač. Već s tri ili četiri godine crtao sam nogometaše u akciji, brodove, konje… Nikad me nisu zanimali kist i kolori, već olovka i tuš. I neko vrijeme dok sam svirao, crtao sam nekakve stripove koji, u pravilu nikada nisu bili dovršeni. Vjerojatno bih prema toj nadarenosti i bio crtač, međutim, u određenom su trenutku Elvis Presley, Cliff Richard, Shadowsi i rock’n’roll presudili. Glazba je najzavodljivija umjetnost, ona me je zavela i tako sam uvijek ostao u njoj. Ali, moj crtački talent i dalje tinja! Imam ilustracije nekih pjesama koje sam radio i mislim da ću, nažalost, bez Arsena, napraviti jednu izložbu. Bit će to zapravo izložba njemu u čast jer on mi je uvijek govorio kako će mi prirediti izložbu, da to moram napraviti, ako nigdje drugdje, a onda barem u Klubu Šibenčana. Govorio mi je: Vrag ti odnija muziku, trebao si se baviti crtanjem! Nažalost, Arsena više nema. Stoga će ta izložba, baš kao i ova knjiga, biti u njegovu čast. A ja mislim da bi on bio zadovoljan ovom knjigom.

Koja je tajna vaše vitalnosti i mladolikog izgleda?

Imam mota za sport. Barem tako si ja to vidim. Još kao klinac igrao sam stolni tenis, imam čak i položen ispit za instruktora. I nogometom sam se rekreativno bavio. Onda sam počeo joggirati još 1974. godine, kad se o tome baš nije mnogo niti znalo. Ljudi su mi znali reći – pa za kim trčiš, kako ti se da? Trčao sam sve do prije deset godina kad su me koljena počela mučiti. Sad svakodnevno hodam gotovo sat vremena. U tom stanju meni se bistri mozak. Stotine predstavljanja tako sam u svojoj glavi prevrtio hodajući ili trčeći. Osim što čovjeka održava u nekoj kondiciji, veoma je djelotvorno za mozak i preporučio bih to svakome.

 


  KLJUČNE RIJEČI:  siniša škarica /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.